Zašto su košarkaši manji domoljubi od nogometaša?

Teško je to i popisati, posebno sad kad su genijalci iz Fibe proširili Europsko prvenstvo na 24 reprezentacije. Nemoguće je pobrojati sve one koji su otkazali svojim izbornicima nastup na najvećem košarkaškom reprezentativnom natjecanju ove godine.

Od Marka Popovića, Zorana Planinića i Kreše Lončara, preko Nowitkog, Navarra, Pau Gasola, Ibake, Diamantidisa, Koufosa, Erazema Lorbeka, Bene Udriha, Kirilenka, Mozgova, Hrjape, Kauna, Denga, Veličkovića, Savanovića, Mačvana, Gallinarija, Turiafa, Noaha, Mahinmija, do Jankunasa, Bertansa, Biedrinša... Listi gotovo da nema kraja.

Dok nogometna i rukometna velika natjecanja nude spektakl, prestiž i praktično borbu za svaki reprezentativni dres koji je na raspolaganju, košarkaši kao da i nisu neki domoljubi. Otkud toliki nesrazmjer u "lojalnosti Domovini" između košarkaša i nogometaša i jesu li košarkaši uistinu "operirani" od domoljublja?

Priča je, dakako, puno kompliciranija od običnog banalnog javnog hračka kojeg na svom licu osjeti svaki košarkaš koji otkaže nastup u reprezentaciji. Nije tu riječ samo o Hrvatskoj, problem košarkaških reprezentacija postoji u svim europskim zemljama i iz godine u godinu je sve veći. A troma FIBA kao i obično sjedi na ušima i trasira put prema totalnom samouništenju.

Do 1999. se Europsko košarkaško prvenstvo igralo na kraju tekuće sezone, od kraja lipnja do početka srpnja. Od 2001. godine netko se "pametan" sjetio prebaciti Eurobasket na kraj kolovoza i početak rujna. Od tog trenutka počinju i problemi.

Termin košarkaškog EP je apsolutno - katastrofalan. Reprezentativci s pripremama za EP počinju sredinom srpnja i svoje najbolje utakmice trebali bi odigrati već na samom startu sezone, u kolovozu ili rujnu. Zbog toga se neke stvari u pripremama ubrzavaju, preforsiraju, mišići prije ili kasnije popuštaju. Nakon završetka s reprezentacijom igrači se u klubove na početak priprema za novu sezonu vraćaju umorni, zasićeni, često i razočarani, uglavnom i "načeti".

A sezona tek počinje.

U klubovima koji ih plaćaju baš i nemaju nekog razumijevanja za njihovo domoljublje, posebno kad im se "radnik" još vrati i ozlijeđen i emotivno iscijeđen. U klubovima vas baš i neće "maziti" i čekati da proigrate. Američka "žeton-pojačanja" poput napetih pušaka vrebaju sa svih strana i pušu vam za vratom dok se vi oporavljate od "posljedica domoljublja".

Koliko su samo puta ozljede u reprezentaciji upropaštavale igračima čitavu sezonu, pa i karijeru. Ne treba predaleko u prošlost ići, sjetite se samo Marka Tomasa. Nakon Europskog ili Svjetskog košarkaškog prvenstva igrači nemaju vremena za "vidanje rana", oporavak ili odmor jer klubovi ionako sa svakim novim danom sve više gledaju na sat i pitaju vas "hoće li to više...".

Klubovi su drugi problem. Nije tajna da oni koji imaju ugovore za narednu sezonu vrlo često dobiju "suptilnu sugestiju" od svojih klubova da "preskoče reprezentaciju".

NBA klubovi imaju i dodatni instrument osiguranja kojeg većina saveza ne može ili ne želi platiti, pa se na taj način "elegantno" izvuku. Osim ako niste Dirk Nowitzki, Tony Parker ili Pau Gasol, za koje bogati nacionalni savezi poput njemačkog, francuskog i španjolskog plaćaju i golema osiguranja, ali i goleme nacionalne sponzorske ugovore da se odazovu u državni dres.

Što, srušio sam vam bajkovitu iluziju kako su Dirk, Tony i Pau isključivo veliki domoljubi i nemaju nikakvu korist ili beneficije od reprezentacije? OK, oprostite. Ako vam je lakše zanemarite prethodni paragraf.

Rukometaši svoja velika natjecanja (osim OI) igraju u idealnom terminu - u punom jeku sezone. Kraj siječnja, početak veljače, zaustave se sva klupska natjecanja i sve fokusira na reprezentaciju. Prednost je u tome što nema NBA lige, zapravo - nema ničega izvan Europe pa EHF lako može diktirati kalendar. Svi igrači su na dispoziciji, nikome neće pasti na pamet otkazati reprezentaciju u siječnju i veljači zbog odmora jer ionako moraju biti u punoj formi zbog klubova.

Nogometaši svoja velika natjecanja odrađuju na kraju tekuće sezone i što je još važnije - prije službenog početka prijelaznog roka. Stoga osim prestiža i sportskih motiva, postoji dodatan razlog za borbu za reprezentativni dres. Nastup na EP ili SP povisit će vam cijenu kolika god ona bila, a čim se vratite kući - zatrpat će vas pozivi agenata i klubova da unovčite svoju reprezentativnu vrijednost.

Košarkaši, međutim, imaju reprezentativni termin koji isključuje sve ono dobro što pogoduje rukometnim i nogometnim reprezentacijama.

Košarkaši za nastup u reprezentaciji moraju proći potpuno nove pripreme, od nule. A nakon što završe s reprezentacijom, istu stvar moraju opet ponoviti i u klubu, jer se ni jedan ozbiljan klub neće osloniti na tuđe pripreme.

Što se transfera tiče - do početka košarkaških EP ili SP svi ozbiljniji klubovi i igrači već su riješili svoje statuse. Dobar nastup na EP ili SP neće vam donijeti veći ugovor ili bolji status, osim ako niste pogodili lutriju "jedan od tisuću", kakvu je primjerice pogodio Makedonac Pero Antić. S druge strane, oni igrači koji do reprezentacije nemaju ugovor uglavnom su glavom negdje drugdje i u reprezentaciji ne daju svoj maksimum jer se plaše ozljeda zbog kojih će im propasti većina sezone.

Nogometaši velika natjecanja imaju svake dvije godine, što znači da im je svako drugo ljeto uglavnom slobodno. Košarkaši, s druge strane, svakog ljeta imaju nešto. EP, SP, EP, OI, EP, pa opet sve ispočetka. A ako se i niste plasirali na SP ili OI, dočekat će vas nekakve kvalifikacije ili reprezentativno okupljanje onako bezveze, da odigrate nekakav turnir ili ne izgubite dojam kako vas vaša Domovina treba. Ili vreba, kako god.

Za razliku od nogometnih, pa i rukometnih, seniorska košarkaška natjecanja više ne prodaju igrače. I tu leži komadić razloga zašto su nogometaši ili rukometaši "veći domoljubi" od košarkaša. Košarkaški prodajni izlozi spušteni su na omladinska natjecanja, kojih je svakog ljeta gomila.

Europska i Svjetska prvenstva od U16 do U20 postala su prave marketinške revije na kojima "svatko svoga konja za ular voda", a na tribinama se tiskaju zainteresirani kupci koji baš kao na stočnim sajmovima bilježe u svoje blokiće tko ima ljepše zube, kopita ili grivu.

Već u tim kategorijama talentiranim klincima se počinje stvarati slika reprezentacije kao "tržnice za prodaju" i gradi averzija prema istoj. Većina najnadarenijih već do 21. godine provede pet ili šest čitavih ljeta u reprezentativnom pogonu mijenjajući nekoliko uzrasnih selekcija istog ljeta i iscrpljujući se loveći nekakve banalne rezultate koje će njihovi treneri zabilježiti u svoj životopis, a savezi u listu objašnjenja za ono što su radili čitavu godinu. Za individualni rad, koji im je toliko nužan, pa i krucijalan u razvoju svojih košarkaških vještina, zbog višemjesečnih reprezentativnih obveza - nema vremena.

A onda se čudimo što sve više "gotovih" košarkaša (ne samo u Hrvatskoj) ima takve tehničke i taktičke mane od kojih se pravim i iskusnim košarkaškim stručnjacima diže kosa na glavi?

Košarka ima tu manu da se mora paziti i na NBA, koju uglavnom nije briga što se događa u ostatku svijeta. Ali zar se reprezentativni termin lipanj-srpanj zaista treba otkazati samo zbog toga što će jedan, eventualno dva Europljanina u to vrijeme možda igrati NBA finale?

Kad bi se EP igralo u terminu lipanj-srpanj kao do 1999., siguran sam da ni blizu ne bi bilo ovoliko otkaza. Ne bi bilo posebnih priprema, igrači bi u najgorem slučaju završili sezonu sredinom srpnja i imali vremena za odmor i oporavak do rujna. U Europi prvenstva ne počinju prije listopada, NBA prije studenoga.

Umjesto toga, reprezentativci s pripremama počinju u vrijeme kad kreću najgore vrućine i to uglavnom, barem što se Hrvatske tiče, u neklimatiziranim dvoranama po 40 i više stupnjeva. Jedan reprezentativac mi je jednom prilikom rekao kako je od svih pamćenja i uigravanja taktičkih rješenja daleko veći izazov uhvatiti znojnu loptu znojnim rukama i uputiti je tamo gdje želiš ti ili trener.

Nitko od navijača ne zna, niti ih zanima, koliko su tijekom tih vrućih dana i treninga krvi i znoja na pripremama reprezentacije prolili Ukić, Bogdanović, Tomić, Žorić, Tomas i ostali. Ali će ih prvom prilikom kad naprave neku pogrešku ili kad odigraju lošu partiju u državnom dresu gađati gnjojem, vrijeđati ili ismijavati, sjedeći u udobnoj fotelji ispred televizije i ispod klime.

I bez obzira što ste s reprezentacijom i za reprezentaciju žrtvovali desetak ili više ljeta, odigrali stotine utakmica, odradili tisuće treninga i prolili hektolitre znoja, znate da će vam se brojati i pamtiti samo ono jedno koje ste otkazali jer ste bili umorni, ozlijeđeni ili ste bar jedno ljeto htjeli uživo, a ne samo na slikama, vidjeti svoje dijete kako pliva. I znate da će vam Hrvati pamtiti samo to da niste nikad ništa osvojili.

Pošteno? Kako ne.

U državi koja grca u blatu njezinim političarima ne pada na pamet smanjiti svoje goleme plaće i privilegije ili skratiti svoj dvomjesečni godišnji odmor. U državi u kojoj je domoljub onaj tko se jače glasa ili žešće busa u prsa, a ne onaj tko šuti i svoje domoljublje pokazuje djelom, u državi u kojoj nitko ni jedan dan svog godišnjeg odmora ne bi poklonio državi - sportaši su zadnji o čijem bi domoljublju trebalo raspredati.

Osim poginulih branitelja iz Domovinskog rata, nitko ovoj državi nije više dao, a manje od nje uzeo od njezinih sportaša.