Sreća nam je sva četiri puta bila prijateljica. Ali nemojmo je više provocirati

Island je zemlja koja je po toliko toga potpuno oprečna Hrvatskoj. Zemlja koja misli svojom glavom, sama rješava svoje probleme, ne pada na blistave europske reklame i štiti ono što je njezino. Umjesto da to isto potkrada ili uništava. Zemlja koja je prva prepoznala hrvatsku borbu ranih devedesetih i priznala našu neovisnost ne čekajući bilo koga drugoga, niti pitajući ikoga što o tome misli.

Zemlja koja odbija priču "premali ste za biti sami", a koju mi Hrvati slušamo i prisiljeni smo "pušiti" gledajući kako se našoj političkoj eliti u rukama kote milijuni bezobrazno objašnjeni "sposobnošću u nekakvom malom poduzetništvu i dobrom špekuliranju".

Špekuliralo se tako i na deset puta manjem Islandu, koji je potom jako dobro znao zaštiti svoje interese naspram bankarskih i političkih elita i pritisaka iz Velike Britanije i ostalih "velikih riba" koje su željele progutati onu manju. Nesrećom po njih, Islanđani su vrlo iskusni i dobri ribolovci i znali su kako uteći iz namještenih im parangala.

Hrvatska je na Island otišla osokoljena novim vjetrovima u svlačionici i starim ambicijama o plasmanu na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Zadnje smo u Južnoj Africi propustili, a Modrić i društvo neće imati još puno prigoda zablistati na svjetskoj sceni dok su u punoj snazi i "tonusu".

Četvrti put će Hrvatska do velikog natjecanja morati preko dodatnih kvalifikacija. U dosadašnja tri pokušaja iskazali smo se majstorima tog 180-minutnog "teroriziranja živaca", pokorivši pritom istok (Ukrajina), zapad (Slovenija) i jug (Turska). Ostao nam je još samo sjever.

Bit će ovo četvrti put da će Hrvatska svoje "sudbonosne" utakmice igrati na isti datum. Sva četiri puta u dodatnim kvalifikacijama igrali smo 15. studenog. I ni jednom nismo pobijedili. 1997. u uzvratu u Kijevu bilo je 1:1, 2003. u prvoj utakmici protiv Slovenije u Zagrebu također, 2011. u uzvratu protiv Turske 0:0. Ovog puta ćemo na taj mučni 15. dan studenoga igrati u snijegom okovanom Reykyaviku.

Tri dosadašnja okršaja dodatnih kvalifkacija uvijek su nosila jednog velikog junaka, ali i pobjedničke izborničke poteze koji su do njih vodili. Protiv Ukrajine je junak bio Alen Bokšić, strijelac izjednačujućeg pogotka u Kijevu u 27. minuti, koji je "ohladio" 11 Ukrajinaca na terenu i 70.000 na tribinama. Bokšića je Blažević postavio u prvih 11 prije Gorana Vlaovića, koji je počeo u prvoj utakmici i zabio gol za 2:0. Ćiro je imao "nos", odlučio je vjerovati poluozlijeđenom Boki koji je dotad na prste jedne ruke mogao izbrojati dojmljive partije u reprezentativnom dresu.

Protiv Slovenije je heroj bio Dado Pršo, čiji su pogoci i u Zagrebu i u Ljubljani odveli Hrvatsku na EP u Portugal. Izbornik Otto Barić je između dviju utakmica "izmislio" Tomu Šokotu, koji je u Ljubljani debitirao i u tandemu s Pršom odlično funkcionirao asistiravši mu za pobjednički pogodak.

Car Carigrada u studenom 2011. postao je - Vedran Ćorluka. Asistencija Oliću za 0:1, pa pogodak i točka na i za 0:3 i sve to na poziciji na kojoj je igrao jednom ili ni jednom dotad. Izbornik Slaven Bilić odlučio je ozlijeđenog Strinića na lijevom beku zamijeniti desnonogim stoperom koji mu je odgovorio na najbolji mogući način. Plasmanom na EP U Poljskoj i Ukrajini.

Tri junaka i tri pobjednička izbornička poteza. Što će za Island "izmisliti" Niko Kovač? Rakitić na mjestu Vukojevića, Iličević na mjestu Rakitića, Šimunić na mjestu Strinića, Pranjić na mjestu Perišića? Opcija je nekoliko, a koja se god pokaže pobjedničkom - vinut će u nebesa i njezinog autora. Jer nagrada je blistava. Svjetsko prvenstvo. U Brazilu.

Hrvatska zna što su dodatne kvalifikacije i u njima se očigledno dobro snalazi, ali nikad nije bila u ovakvoj situaciji što se stručnog stožera tiče. Nikad Hrvatska prije ovako važnih dvoboja nije bila s posve novim stručnim stožerom, novim izbornikom, novim pristupom i novim idejama.

Samo jednom dosad hrvatski izbornik smijenjen je tijekom kvalifikacija. I to, kurioziteta li, Ćiri Blaževiću je u jesen 2000. presudio isti tandem protivnika. Belgija (0:0) i Škotska (1:1), baš kao i Igoru Štimcu 13 godina kasnije (Belgija 1:2, Škotska 0:2). Tada je, međutim, za kormilo reprezentacije sjeo iskusni i potvrđeni stručnjak Mirko Jozić, koji je, k tome, imao i gotovo pola godine do nastavka tek započetih kvalifikacija.

Niko Kovač nema takvo trenersko iskustvo, ali ima pedigre beskompromisnog radnika i ratnika hrvatske srčanosti i germanske discipline, koje je nakon igračke karijere prilično uspješno prenio tamo gdje je možda i teže nego u A reprezentaciji. "Zvjezdice" okupljene u mladoj reprezentaciji postrojio je vrlo brzo i uspješno, nametnuvši svoje uvjete i principe i ostavivši svom nasljedniku Gračanu da "pobere vrhnje".

Kovač je u reprezentaciji već napravio ono što joj je bilo najpotrebnije. Vratio je samopouzdanje igrača i povjerenje velikog dijela javnosti koja ga je plebiscitarno podržala i odlučila mu pružiti šansu. A to su bili najteži utezi koji su opterećivali Štimčevu Hrvatsku.

Novom izborniku na ruku ide i još jedna činjenica. Za razliku od Štimca, igrači su dobili još jednu prigodu za "oprati se" od grijeha iz kvalifikacija i dodatno osnažiti percepciju javnosti da je problem bio u izborniku, a ne u njima. Pobijede li Island i plasiraju se na Svjetsko prvenstvo, ružne stvari iz kvalifikacija ostat će negdje daleko u magli prošlosti, a grijehe će umjesto njih negdje u osami okajavati samo bivši izbornik i njegov stožer.

Hrvatska je triput prošla Scile i Haribde dodatnih kvalifikacija, pri čemu ju je uvijek pratio i prijateljski dodir sreće. Toga se ne treba sramiti, sreća je bitan faktor bilo kojeg sportskog, pa i životnog uspjeha.

U Kijevu 1997. je sudac Pedersen poništio regularan gol Ukrajinaca za 2:0 na samom početku utakmice dok je Hrvatska izgledala bezglavo i nadigrano, a i Bokšićev pogodak bio je više sretan, nego spretan. U Ljubljani 2003. Pršo je postigao pobjednički pogodak samo dvije minute nakon što je Hrvatska ostala s igračem manje zbog isključenja Tudora, a u Istanbulu 2011. smo zabili gol praktično u prvom napadu.

I u četvrtim dodatnim kvalifikacijama nas je poljubila sreća dajući nam Island umjesto Francuske, Švedske ili Rumunjske. Što znači da nije pametno dodatno je provocirati u 180 minuta koje su ispred nas.

Jer nogometno kolo sreće brzo se okreće. Naučio je to Igor Štimac. Nadajmo se da neće i Niko Kovač.