Hoće li Niko Kovač svoje igračke karakteristike uspjeti preslikati u "genetski kod" reprezentacije?

Islandski izbornik Lars Lagerbäck uoči okršaja Hrvatske i Islanda u dodatnim kvalifikacijama kazao je kako "Niko Kovač u tako malo vremena ne može ništa dramatično promijeniti". I bio je u pravu.

Njegov problem, međutim, a naša sreća, bili su u činjenici da zapravo nije ni trebalo ništa dramatično mijenjati.

Zamku u koju je upao Igor Štimac želeći što prije obrisati i dobro i loše što mu je njegov prethodnik Slaven Bilić ostavio, Niko Kovač je elegantno izbjegao. Pomoglo mu je što nikad nije bio čovjek od velikih riječi, za razliku od Štimca, koji je ipak nečim morao potkrijepiti silne kritike ili sugestije koje je kao TV komentator izricao na adresu Bilićeve momčadi. A to ga je na koncu i skupo koštalo.

Kovač nije morao nikome ništa dokazivati. Nije morao nikome ništa objašnjavati. Nikome podilaziti. Jer nikome ništa nije ni dugovao. Odabrao je vojsku s kojom želi "ratovati", koja je realno prilično slična kao i Štimčeva. No, tajna je ipak bila u detaljima. I u listi igrača na kojoj nije bilo "alibi pozivnica".

Bilo je dovoljno "očistiti glave". Kako igračima, tako i navijačima. Kvaliteta, valjda je svima jasno, nikad nije ni bila upitna. Da jest, ne bi pored njihovih imena stajalo Real, Bayern, Inter. A javnosti je trebao netko za koga je bila sigurna da neće trpjeti ničije "sugestije" ili pristajati na bilo kakve kompromise. Bilo je to dovoljno za 20.000 grla u jedinstvenoj simfoniji navijačkog pokliča koji se polako, ali sigurno, počeo gubiti u kakofoniji svega ružnoga što okružuje naš nogomet, ali i društvo u cjelini.

Netko će reći - "Čemu pretjerivanje, pa pobijedili smo samo Island". I vjerojatno će biti u pravu, ako ćemo utakmicu gledati izvan konteksta vremena i ambijenta u kojem se nalazimo.

Ali ako se sjetimo da smo prije samo mjesec dana depresivno gledali kako nas "šamara" jednako (ne)kvalitetna Škotska, a Modrić, Mandžukić, Srna i društvo izgledali kao da im je dosta i nogometa i života - ovih 180 minuta dodatnih kvalifikacija izgledaju kao melem na rane, bez obzira što je protivnik "samo" Island. Island koji u 180 minuta praktično nije opasnije ugrozio Pletikosu, dok su ga Škoti prije mjesec dana "bušili" kao na streljani.

Trenerske kvalitete Nike Kovača još uvijek nije moguće objektivno vrjednovati, jer smo premalo utakmica vidjeli. Ali nešto smo ipak vidjeli. A to nešto nam daje razloga vjerovati da smo dobili trenera koji razumije moderne nogometne postulate i koji može uspješno spojiti hrvatski nogometni "šarm" s germanskom disciplinom. I da to doista može funkcionirati.

Vidjeli smo da su ga igrači i i mlade i seniorske reprezentacije odlično prihvatili, slijepo slijedili i bespogovorno na terenu provodili njegove ideje u djelo. Brojke kažu da je za kormilom te dvije reprezentacije u šest utakmica ostvario gol-razliku 15:0. Slučajnost? Teško.

Neposredno nakon jučerašnjeg trijumfa Kovač je kazao kako se ne smije pod tepih uspjeha pomesti sve ono loše što se događalo i to je definitivno točno. Hrvatska je plasmanom na Svjetsko prvenstvo dobila novu šansu za postavljanje na pravo mjesto brojnih stvari koje se mnoštvo godina već "metu pod tepih". Hoće li se i ovog puta napraviti isto i potrošiti zarađeni novac svugdje osim u razvoj samog nogometa - vidjet ćemo.

Ono što daje nadu da će se neke stvari morati mijenjati je upravo karakter i autoritet koji Kovač ima i u svlačionici i u savezu i među navijačima. Karakter čvrstog i nepopustljivog sportaša, ali poštenog i nepotkupljivog čovjeka već je u zadnjih mjesec dana sa svih strana dobio palac gore.

Hrvatska je nogometna izvedba protiv Islanda zapravo bila prava preslika njegovih igračkih karakteristika. Beskompromisna, agresivna, srčana, disciplinirana.

Godinama je upravo Niko Kovač bio oličenje svega onoga što navijač želi od hrvatskog reprezentativca. Čovjeka koji ne priča puno, ali zato puno radi. Sportaša koji će obući hrvatski dres, boriti se do zadnjeg daha, uvijek dati sve od sebe i uzdignute glave napustiti teren kako god utakmica završila.

Uspije li doista svoje igračke karakteristike preslikati u "genetski kod" hrvatske reprezentacije, bit će nam dovoljno da možemo uvijek i svugdje biti ponosni.

Pobijedili ili izgubili - takvu Hrvatsku želimo. Ne samo nogometnu.