Nogomet bez navijača je bezvrijedan, besmislen i dugoročno neodrživ

Hajduk je pretrpio najteži poraz od Dinama ikad. Nakon sve sile lijepih trenutaka, pobjeda i navijačkog jedinstva, ova generacija Hajdukovih nogometaša uspjela se upisati u povijest. Ali ne onako kako su željeli.

U nedjelju je hajdučka pjesma odjekivala Maksimirom, a "plitak potok" nabujao je u "duboku rijeku". Odavno Hajduk nije u Maksimir istrčao hrabrije i ambicioznije nego u nedjelju, kao što odavno u Maksimiru nije izgledao jadnije i beskrvnije nego u srijedu. Do te mjere loše da nitko iz hajdučkog korpusa nema ni volje, a ni obraza nakon svega niti spominjati nedosuđeni jedanaesterac na Kouassiju kod 4:0.

Igor Tudor od početka sezone zvuči kao pokvareni gramofon. Stalno ponavlja "mi u svakoj utakmici moramo biti na 100%, inače ćemo sa svakim imati problema". Nakon hrabre i napadačke nedjeljne partije, njegovi igrači kao da su se uljuljkali u dojmu da "mogu igrati s Dinamom".

Da, mogu. Ako su na 100%. A u srijedu nisu bili ni na 10%. Htijenja, želje, agresivnosti. Time Hajduk pobjeđuje ove sezone. Ne kvalitetom.

Dinamov vezni red "pojeo" je neuobičajeno beskrvan Hajdukov u jučerašnjih 90 minuta. Ademi, Brozović i Antolić, a nakon njega i Pamić, dobili su valjda 90% dvoboja na sredini terena i dostavili barem dvadesetak upotrebljivih i opasnih lopti prema Fernandesu, Soudaniju i Čopu, ali i dvojici Portugalaca Pintu i Limi, koji su se poput šila uz aut-linije probijali uz Hajdukove bekove.

Lovre Kalinić bio je kao na streljani, a za razliku od nedjelje u srijedu nije bio čudotvorac. Nije ni mogao biti, jer osim drugog pogotka, u ostalima teško da je i mogao išta više napraviti. Obrana ga je toliko puta ostavljala da vadi "kestenje iz vatre", kao da ono što se oko njega događa nije njihova briga.

Dinamovi igrači su "namirisali krv". Osjetili su da protiv Hajduka mogu ispucati sve nagomilane frustracije iz Europe i prošlih ovosezonskih derbija. Domagoj Antolić je u tri dana s tri asistencije natjerao i ono malo navijača koji su potajno žalili za Sammirom da prihvate kako je u Maksimir i bez novog "shoppinga" stigla "nova desetka". Uz njegove partije će i "veliki gazda" lakše preboljeti višemilijunske minuse i ožiljke na duši koje mu je ostavio "Filho Nezahvalni". Uostalom, Hrvate je ionako uvijek najbolje i najskuplje prodavao.

Dva Dinamova putnika na Svjetsko prvenstvo, Fernandes i Soudani, konačno su izgledali kao "perverzna pojačanja", kakvima su ljetos predstavljeni. S druge strane, Hajdukovi navijači "terenske perverzije" svog najbučnijeg prošloljetnog pojačanja još nisu dočekali. Giorgi Iluridze još uvijek je u "fazi adaptacije" u kojoj ničim ne podsjeća na onog tipa koji je izbio Hajduku još poneki europski inkas ljetos s onom Dilom iz onog Gorija.

Hajduk će tako 18. prosinca umjesto najljepšeg Božićnog poklona svojim navijačima predati prošle sezone osvojeni trofej, ali i ostati bez toliko potrebne financijske injekcije. Uzvrat nakon ovih 0:5 neće biti ni približno toliko zanimljiv, niti Poljud toliko pun kao što bi bio da se iz Zagreba donio neki aktivan rezultat.

Ipak, Hajduk ima svoj put i svoje ciljeve koji ne bi smjeli doći u pitanje čak ni zbog ovako teškog poraza. Ne može sve dobro što je Tudorova momčad pokazala ove jeseni obrisati jedan, čak ni ovako težak poraz. Pokvariti da. Zasjeniti ne. Usprkos tome što povijest neće biti milosrdna prema momčadi koja je protiv Dinama potpisala najteži poraz ikada.

Zoran Mamić tako je sam uspio ono što ljudi koje je kao sportski direktor angažirao nisu mogli. Ni Krunoslav Jurčić, ni Branko Ivanković nisu uspjeli izaći na kraj s Tudorovim Hajdukom - mlađi Mamić je uspio. Potpisao je najveću pobjedu Dinama nad Hajdukom u povijesti i dalje naglašavajući kako "uopće ne želi biti trener".

A u ovo malo vremena u kojem se bavi(o) trenerskim poslom Zoran je Mamić pokazao da ima "trenerskog štofa". Uspio je "razdrmati" momčad, natjerati one koji su se pod Jurčićem i Ivankovićem šetali po terenu da potrče i "grizu", a na koncu je protiv svog najvećeg rivala potpisao i rezultat koji nije ni jedan trener Dinama prije njega. Pa iako će ostati dvojba je li dosta riječ o njegovim trenerskim kvalitetama ili tek o činjenici da igrači imaju više respekta prema svojim izvedbama kad ih s klupe vodi čovjek koji je najbliži rod onoga koji ih plaća, ne može se zanemariti činjenica da Dinamo pod Zoranom Mamićem bolje izgleda nego pod onima prije njega.

Logičan je, stoga, Zoran Mamić odabir za trenera Dinama i na proljeće. Kao što je jednako logično i što on to ne želi. Realno, lakše je i ljepše biti onaj koji smjenjuje, nego onaj kojega se smjenjuje. Lakše je biti sportski direktor čije se pogreške lako mogu kamuflirati i zaboraviti, nego trener čije se pogreške ili porazi ne opraštaju. Posebno ne u Dinamu.

Zoran Mamić je imao itekako diskutabilnih procjena i skupih igračkih pogrešaka kao sportski direktor Dinama. Njegov brat ih je spremno istrpio i poplaćao. Međutim, od rezultatskog "kola sreće", koje se u karijeri svakog trenera neminovno okreće, puno se teže sakriti i "oprati". Iako je u ovakvom "obiteljskom" Dinamu zapravo jedini trener na svijetu koji bi imao toliko potreban mir i toliko potrebno vrijeme za napraviti nešto ozbiljnije i dugoročnije.

Žalosno je, međutim, što je najveću pobjedu Dinama nad Hajdukom pratila jedna od najslabijih posjeta derbiju u njegovoj povijesti. Malo će se navijača Dinama za par desetljeća moći pohvaliti: "Znaš, sine, ono kad smo zgazili Hajduk 5:0 - i ja sam bio tamo." U sumornom i otužnom ambijentu praznih maksimirskih tribina čak i ovakav povijesni trijumf Dinama protiv najvećeg rivala pomalo je izgubio svoj pravi sjaj.

Filozofija se često vrti oko pitanja "je li pad stabla duboko u šumi proizveo zvuk ako ga nitko nije čuo?".

Je li i Dinamo onda doista pobijedio ako nema nikoga tko bi to slavio?

Činjenica da su brojni navijači Hajduka proputovali po nekoliko stotina kilometara i na koncu solidariziranjem s BBB-ima zbog "višeg cilja" po prvi put ove sezone ostavili svoje igrače bez podrške šalje itekako važnu poruku koju će prije ili kasnije morati čuti svi oni koji misle da će je pobijediti ignoriranjem ili represijom. Činjenica da su Torcida i BBB-i pokazali da mogu egzistirati jedni uz druge samo par metara udaljeni bez kordona policije koji ih "čuva", bez ijedne međusobne uvrede, kamoli tučnjave, ima puno veću snagu nego što mnogi misle.

Koliko god sportski i politički "centri moći" podcjenjivali i trivijalizirali "navijačku revoluciju" koja se kotrlja ove sezone hrvatskim stadionima, ima nešto što nitko ne može zanemariti.

Derbi bez Torcide i BBB-a je tužan i siromašan. Nogomet bez navijača je bezvrijedan i besmislen.

I dugoročno neodrživ.