13 emocija za vječno sjećanje na 2013.

Varanje

Foto: EPA

Pet pitanja, pet kratkih odgovora. "Jeste li...?" "Da.". I tako pet puta. S desnom nogom preko lijeve, odlučnog, ali posramljenog lica Lance Armstrong u pet je odgovora "Da" Oprahi Winfrey srušio sve mitove koje je o sebi čitavo desetljeće gradio. Sportaš koji je godinama meo konkurenciju, ne samo biciklističku koju je pobjeđivao na utrkama, nego i sveameričku sportsku na izborima za najboljeg američkog sportaša. Od šampiona je postao varalica. U povijesti sporta njegovo će ime zauvijek personificirati laž, prijevaru, sve ono najgore što želja za pobjedom iz čovjeka može izvući. Nakon što je četvrtinu stoljeća Kanada zbog Bena Johnsona trpjela izrugivanje svojih južnih susjeda, Armstrong je Ameriku vratio na tron. Uz sve velike i sjajne sportaše sad imaju i najveću varalicu.

Poštenje

Foto: EPA

Hrvatska je na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Španjolskoj imala dvije veće i važnije pobjede. Protiv Francuske u četvrtfinalu i protiv Slovenije za broncu. Ali najvrjedniju pobjedu ostvarila je još u skupini. Ulog je bio zanimljiv. Ako pobijediš Španjolsku, ideš najtežim mogućim putem do medalje. Ako izgubiš od Španjolske, otvaraju ti se vrata finala. Dok smo se svi mi zajedno bavili raspravama je li bolje biti moralan ili praktičan, oni su začepili uši. I pobijedili. Španjolci se nisu bunili. Štoviše, poštenje hrvatskih rukometaša pretvorili su u svjetski naslov. Hrvatska je uzela "samo" broncu. Što se tiče rukometa. Zlato što se tiče poštenja i sportskog odnosa. "Valjda će nam se to jednom vratiti", kazao je tada Igor Vori. Sudbino - na tebi je red.

Poštovanje

Foto: EPA

Činilo se dotad da je dovoljno zalijepiti poster francuske rukometne reprezentacije na zid naše svlačionice i bilo bi dovoljno da izgubimo. Sve do tog trenutka. Drago Vuković isključen je već u 47. sekundi. Sve je vodilo k tome da nas čeka još jedan pošten, ali tužan put. No, nešto se dogodilo. Ona sudbina iz prošlog paragrafa? Možda. A možda je jednostavno došlo vrijeme. Dok je Hrvatska mljela Francusku na parketu, u grudima se hrvatskih navijača gomilao čep slavlja i ponosa koji je eruptirao u trenutku kad je zadnji zvuk sirene zaustavio brojčanik na 30:23. Poštenje se isplatilo. Barem u tih 60 minuta. Poštenje koje je rodilo poštovanje. Nismo prošli Dance, ali smo barem umirovili Francuze.

Poniženje

Foto: EPA

Bila je to večer u kojoj je promijenjen europski nogometni poredak. Nije baš da je Bayern nekakav "patuljak", ali nitko na svijetu nije pogodio kojim će ukupnim rezultatom završiti to polufinale. Dok su sijevali pogoci u Valdesovu mrežu, izgledalo je kao da se igra utakmica iz nekog paralelnog svemira. Zar je moguće da je Barcelonu pomelo s 0:4 i još može biti zadovoljna? Bez brige, može i gore. Dok su se navijači Barcelone "oštrili" na uzvrat i vjerovali kako se takvih 90 minuta ne može ponoviti u istom stoljeću, Bayern je nastavio krcati. Kao da igraju protiv Wackera u Nordhausenu, a ne na silnom Nou Campu. Sedam komada u 180 minuta. U polufinalu Lige prvaka. Takvog poniženja Barcelona se ne sjeća. Bayernovo finale protiv Borussije Dortmund? Da se kladimo da ćete se za 20 godina bolje sjećati polufinala?

Oproštaj

Foto: EPA

Iz tunela je izašao kao i svaki put u zadnjih 26 godina. Žustro žvačući kofeinsku gumu s rukama u džepovima debele jakne, razmišljajući o početnoj postavi. Tribine Old Trafforda crvenile su se od zastava i šalova i bijelog natpisa "Champions" njemu u čast. Njemu i onome u što je taj klub pretvorio u zadnjih četvrt stoljeća. Prošao je kroz špalir igrača tek par puta podigavši palac, vjerojatno misleći u sebi "što brže prohodam do klupe brže će ovo završiti pa se konačno mogu posvetiti utakmici". Alex Ferguson više nije na klupi Manchester Uniteda. Kvragu, tko se od nas uopće sjeća da je netko drugi uopće vodio United?

Tuga

Foto: FaH

U 2013. godini preminuli su Vlatko Marković i Jerry Buss, dva kontroverzna, ali i karizmatična predsjednika svaki iz nekog svog svijeta u kojemu nikad nisu priznavali da ima "ikih problema". Teška bolest pobijedila je Josipa Kužea, iznenadna smrt pokosila Roberta Komena, ali dva prošlogodišnja trenutka odjeknula su u hrvatskim sportskim krugovima snažnije od svih drugih. Vijest iz Stockholma proširila se negdje prije podne. Ivan Turina nije se probudio. Bez najave, bez upozorenja, bez šanse, srce je izdalo 32-godišnjeg sportaša i ostavilo nas u razmišljanju "može li se to dogoditi i meni?". Mjesec i pol kasnije - novi šok. Alen Pamić doživio je treći srčani udar, nažalost i posljednji. Dva mlada života, dva vrhunska sportaša, dvije prerano završene priče.

Povratak

Foto: EPA

Sve je bilo spremno za ono najgore što vas u sportu može zadesiti. Da u svojoj kući, pred svojim navijačima morate priznati poraz. I gledati šampionsko slavlje nekih drugih boja. 11 sekunda prije kraja LeBron James je potegnuo očajničku tricu i promašio. Chris Bosh je uspio uhvatiti odbijanac i proslijediti ga u desni kut. Ray Allen napravio je ono što je napravio tisuću puta. Ono što je vježbao milijun. Bez gledanja u pod izvukao se izvan crte za tri poena i odapeo. Bio je to šut za sve ili ništa. Trica koja je ušla i Miamiju osigurala produžetak. Pobjedu. Novu utakmicu. Novu titulu. Da, trebalo je odigrati još pet minuta produžetka i 48 minuta majstorice, ali ta je trica bila kraj. Trica koja je spasila Miami razočaranja i neminovne rekonstrukcije. I dala im prigodu da postanu ono najviše što u NBA ligi možeš postati. Dinastija.

Olakšanje

Foto: EPA

77 godina trajala je muka. I bruka. 77 godina Britanci su tjerali strah u kosti svakom svom tenisaču koji bi pobijedio u prvom kolu stavljajući mu na ramena teret od milijun tona. Koliko vam je puta bilo žao gledati onu blijedu facu Tima Henmana koja se na travnatom terenu bori da zadrži sadržaj stomaka unutar sebe dok razočarava Britaniju iz godine u godinu. A onda su se zvijezde poklopile. Andy Murray je gotovo u transu odigrao Wimbledon i "resetirao" 77 godina prokletstva. Nije Englez nego Škot, jednom dok još nije upoznao opremu za brijanje mu se čak zalomilo i priznati kako "uvijek navija za pobjedu Škotske i poraz Engleske". Nema veze. Postao je ponos i Britanije i Engleske. Kvragu, 77 godina je 77 godina. Makar i ne nosio ništa ispod kilta.

Iznenađenje

Foto: EPA

Nije Stuttgart nikoga impresionirao, ali kvragu - Nijemci su to. Milijun puta nikoga nisu impresionirali, pa su pobjeđivali. Samo da gol ne padne u sudačkoj nadoknadi, samo da se uđe u produžetke. Pa što bude. Samo da ovaj korner Stuttgarta prođe dobro. I prošao je. Uh, kako je dobro prošao. Ivan Močinić je na centru "provozao" Traorea i gurnuo loptu u prostor za Gorana Mujanovića. Trči Mujo, trči koliko te noge nose! Što smo ono pričali, samo da ne padne gol u nadoknadi? Gooooool! Jedan od najljepših, ako ne i najljepši trenutak Rijekine nogometne povijesti. Europska liga po prvi je put došla u Hrvatsku, a da nije ni u Maksimir, ni u Poljud.

Ponos

Foto: EPA

Iskreno? Mala grupica mazohista u dvoranu u Celju došla je malo prkositi domaćinima, tu i tamo mahnuti zastavom nakon neke lijepe akcije i na kraju konstatirati kako se "protiv domaćina i 5.000 gledatelja ipak nije moglo". A dobili smo - jedno od najljepših sportskih iskustava u životu. Pobijedili pred punom dvoranom protivničkih navijača, pokazali muda, ponos, pokazali da smo još uvijek živi na košarkaškoj mapi. Najljepše stvari uglavnom se dogode kad ih najmanje očekuješ. Tako je bilo i s pobjedom hrvatskih košarkaša protiv Slovenije. Da, skinuli smo četvrtfinalni urok prošavši Ukrajinu, ali baš kao što ću uvijek više pamtiti Barcelonu od Borussije, tako ću uvijek više pamtiti i Sloveniju od Ukrajine. Ono kad nisam bio novinar nego navijač. I kad sam barem za trenutak sanirao jednu od sto košarkaških rana iz prošlosti. Bar tu večer u Celju nisam osjećao ni jednu od onih 99.

Strpljenje

Foto: EPA

Tony Parker bio je onaj preko koga je Ray Allen pogodio onu tricu od prije četiri poglavlja. Tony Parker bio je onaj koji je osjećao razočaranje i depresiju jer je možda propustio posljednji vlak za još jedan naslov s Duncanom i družinom. Tony Parker bio je taj koji svejedno nije ni za trenutak pomislio otkazati za sve NBA igrače drugorazrednu smotru poput Eurobasketa. I ovaj put je došao, i ovaj put je bio najbolji. Ali zaista najbolji. Nakon toliko pokušaja da francusku reprezentaciju odvede do trona, sudbina mu se napokon smilovala. Ako je itko zaslužio nagradu, onda je to on. I to baš ovog puta. Kad je bez ikakve grižnje savjesti mogao reći "ljudi, oprostite, ali nakon onoga ja stvarno ne mogu..." Sad može što hoće.

Spašavanje

Foto: Kristijan Komarica

Josip Šimunić će u 2013. mnogima ostati zapamćen s mikrofonom u ruci vičući pet slova koja su mu zapečatila karijeru. Tu sliku velikodušno prepuštam svima koji ga žele tako pamtiti. Trenutak koji ću ja pamtiti duže od tog s mikrofonom u ruci je onaj kad je čovjek koji je za Hrvatsku odigrao 104 utakmice poput tenka u Beogradu pokosio Miralema Sulejmanija u kontri koja je Hrvatskoj mogla odnijeti i drugo mjesto na ljestvici. Time i Svjetsko prvenstvo. Dobio je zasluženi crveni karton i sam se uputio s travnjaka svjestan onoga što se upravo dogodilo. Kao što je par trenutaka ranije dok je Sulejmani jurio prema našoj polovici bio svjestan što treba učiniti i to učinio. Da je barem toliko svjestan što radi bio dva mjeseca kasnije dok je slavio plasman u Brazil. Na Svjetsko prvenstvo gdje njega neće biti. Ali će biti Hrvatske. Između ostalog i zbog njegovog spašavanja.

Preobražaj

Foto: FaH

Prvo je poluvrijeme uzvrata protiv Islanda, Mandžukić je Hrvatskoj napokon donio toliko potreban i željen gol, a tribine su reagirale spontano. "Niiiiko Ko-vač!" Legendarni kapetan tek je jednu i pol utakmicu proveo na klupi hrvatske reprezentacije i već je zaradio skandiranje s tribina. Što bi samo Igor Štimac dao da je to mogao doživjeti u godinu i pol u kojoj je bio na istoj toj klupi. Štimac je u 2013. godini prošao trnovit put od zvijezda (nakon pobjede protiv Srbije u Zagrebu) do blata (nakon poraza od Škotske u Glasgowu) i uspio se posvađati sa svima. Od novinara, javnosti i navijača do kolega trenera i igrača koje je vodio. Kovač je došao kao potpuna suprotnost.

Kao netko s kim se svaki obični, mali navijač može poistovjetiti. Kao obični, mali čovjek, a veliki i neumorni radnik.

Varanje, poštenje, poštovanje, poniženje, oproštaj, tuga, povratak, olakšanje, iznenađenje, ponos, strpljenje, spašavanje, preobražaj.

13 emocija za vječno sjećanje na 2013.