Ako je nogomet sport u kojem uvijek pobjeđuju Nijemci, rukomet je sport...

Tužno je bilo gledati lica naših rukometaša nakon poraza od Danske u polufinalu. Iz toliko različitih razloga mi je bilo žao tih momaka, te tužne face Domagoja Duvnjaka kad su mu rekli da je proglašen najboljim igračem na svijetu nakon izgubljene bitke za broncu, sveg tog truda i znoja kojeg su prolili, a opet nisu dobili ono što su htjeli. I što su mogli. Činilo mi se kao da sam i na njihovim licima po prvi put vidio neki umor. Neku sjetu. Kao da su bili umorni od svega.

To što netko ne simpatizira Slavka Golužu, Zorana Gopca ili Dragu Ćosića, ne opravdava, niti briše činjenicu da je Hrvatska u polufinalnoj utakmici protiv Danske debelo oštećena. A to što se "pristojni Skandinavci iščuđuju nepristojnom Balkancu Goluži jer im je kritikom pokvario pobjedu" neka slobodno objese mačku o rep. Osjetili smo mi koji pratimo sport već dosta puta taj "pogled s visine" i to "skandinavsko poštenje". Bilo na svojoj, bilo na tuđoj koži.

Koga je to Goluža osramotio time što je otvoreno rekao istinu koju je vidio svatko tko je imao otvorene oči tijekom utakmice? Mene nije. Mene bi više osramotio da je podvio rep i pokunjeno šutio kako se ne bi nikome zamjerio ili nekoga, nedajbože, istinom uvrijedio.

Naravno, pritom će se svi oni koje je "Goluža osramotio" pozvati na amneziju ili generalno nepoznavanje činjenice da je "gospodin na klupi Danske" jedno desetak puta više i češće u svojoj karijeri pokazivao i nekorektnost i nepoštovanje prema protivniku, bez da su se Danci kao narod zbog toga osjećali "osramoćenima". Zadnji put prije samo godinu dana, kad nije želio čestitati Španjolcima na pobjedi u finalu Svjetskog prvenstva. No, pošto je, za razliku od Goluže, rodom iz progresivne i bogate Danske, onda je automatski i "gospodin", zar ne?

Ljudi moji, zar je zaista kolektivna svijest hrvatskog naroda popustila pred onim što nam političari stalno pokušavaju usaditi u glavu? "Da, krademo vas, ali vi ste za to krivi, a ne mi."

Zar su zaista uspjeli? Zar su nam zaista do te mjere lobotomizirali svijest da više ne vidimo, ili što je još gore - opravdavamo ili zataškavamo čak i najočitije i najbezobraznije prizore sportske nepravde?

Pa tako ispada da su hrvatski rukometaši i zaslužili da ih suci pokradu, jer "Čupić nije zabio dva zicera", "Alilović nije ništa obranio", a "Goluža ništa nije napravio".

Točno je, nisu. Ali kakve to veze ima sa smiješnim isključenjima, izmišljenim prekršajima i potpuno različitim kriterijem isključenja u prvom poluvremenu? S činjenicom da su suci direktno održavali bezlične i bezidejne Dance u priključku tijekom prvog poluvremena u kojem su realno trebali gubiti 4-5 razlike i u kojem je "gospodin" Wilbek na klupi bio jednako izgubljen kao i "seljak" Goluža?

Taj "domaćinski rukomet" uz sve "bisere" koji već godinama izlaze iz radionice EHF-a i IHF-a zapravo je najgori neprijatelj u promociji i još široj ekspanziji tog sporta na svjetskoj razini. EHF i IHF izmišljaju svakakve mudrolije, ali nikako da "izmisle" kako smanjiti utjecaj sudaca na tu igru.

A to zapravo i nije tako teško. Evo dva moja laička prijedloga za početak. Ukinite besmislene žute kartone. Ukinite sudačku procjenu pasivnog napada i uvedite vremensko ograničenje za napad.

"Eto zašto je rukomet i dalje mali i nepopularan sport - suci imaju prevelik utjecaj. Kad bi se dobro uhljebljeni guzičari potrudili zaštititi igru i igrače, onda bi možda rukomet napravio ekspanziju u Americi i ostatku svijeta. Ovako će i dalje biti neatraktivan".

Ako to kaže svjetski i olimpijski rukometni prvak Nikša Kaleb (za Jutarnji list), onda to valjda ima neku težinu?

Jer samo je u rukometu moguće da domaćin bude u krugu favorita iako po imenima to nije. Samo u rukometu Slovenija može do svog jedinog finala kad se igra u Sloveniji, Srbija do svog jedinog finala kad se igra u Srbiji, dok nigdje drugdje ne mogu ni primirisati tronu. Samo u rukometu totalni autsajderi poput Tunisa 2005. ili Švedske 2011. mogu do polufinala jer su domaćini. A kvalitetom tamo ne spadaju.

Je li baš slučajno da je Hrvatska "najbolje suđenje" (po svojim kriterijima) imala kad je bila domaćin Svjetskog prvenstva 2009? I je li to baš pošteno? Je li normalno da se danskom izborniku dozvoli birati ne samo grad gdje će Danska igrati (što je normalno), nego čak i protivnike s kojima će igrati na Europskom prvenstvu? Je li normalno da u istoj utakmici pod pritiskom tribina bude ogromna razlika između vremena do pasivnog napada domaćinu i njegovom protivniku? Je li normalno da uvijek, ali baš uvijek nakon svakog velikog natjecanja netko ima ozbiljne primjedbe i sipa gorčinu zbog suđenja u svojoj utakmici protiv domaćina?

No, nemojmo banalizirati ili histerizirati - nije to problem Hrvatske, nego rukometa kao sporta. Nije Hrvatska nikakav trn u oku EHF-a i IHF-a, nego je jednostavno - uvijek tu. Pri vrhu, u borbi za medalje, u situaciji kada vas od titula, trofeja ili medalja dijeli tek jedan ili dva detalja. Tek jedan ili dva lucidna trenerska poteza. Tek jedan ili dva sudačka previda. Ili njihova mogućnost da se othrvaju pritiscima s tribina punih domaćih navijača.

A našu igračku kvalitetu ni približno ne prati kvaliteta "pozadinske administracije". Kako stručne, tako i logističke. I to je ono što nas posebno "žulja" iz natjecanja u natjecanje. Daleko više od lošeg suđenja.

Prošle godine u ovo vrijeme pitao sam se kako biti potpuno sretan s broncom kad znaš da vrijediš za zlato? Što se u međuvremenu promijenilo? Ništa, osim što smo sišli još stepenicu niže. I što u odnosu na prošlu godinu nema niti nekih igrača za koje su nam govorili kako su "budućnost koja će nas uskoro odvesti do zlata".

A zlato opet oko vrata - Francuza. Istih onih koje smo, tobože, umirovili. I mi i oni radimo smjenu generacija, a Francuzi opet zlatni. A mi opet pričamo o budućnosti. I radimo Duvnjaku ono što smo radili Baliću. Šaljemo ga u rat bez zaštitne opreme.

Umjesto da naučimo nešto iz vlastitog iskustava i spoznaje da nemamo "zaleđe" u EHF-u i IHF-u i uz ovako rastezljive i nedefinirane sudačke kriterije moramo biti 20-30% bolji od protivnika u ključnim utakmicama da bismo ga pobijedili, mi uoči svakog natjecanja sami sebe mazohistički oslabimo za još tih 20-30%. Jer imamo neke druge "ideje i projekte".

Slavko Goluža nije ničim dokazao da je rukometno dorastao jednom Onesti ili Wilbeku, baš kao što Zoran Gobac nije ničim dokazao da je dorastao ulozi prvog čovjeka saveza čija je reprezentacija na ovako visokoj razini.

Osim ako mu referenca nije činjenica da je hrvatski rukomet pretvorio u sjevernokorejski, u kojem postoji samo jedan klub i samo jedan veliki vođa čija je vlast apsolutna, nepogrješiva i nepodložna kritici. A tko se slučajno drzne propitkivati autoritet, oglušiti se o zapovijedi ili poželi bilo kakav pluralizam završi kao Balić, Metličić, Džomba ili RK Metković.

Prilično je smiješno gledati jednog Ivana Balića kako piše komentare u Sportskim novostima, umjesto da odmara Duvnjaka 10-15 minuta po utakmici. I plaši protivnike svojom pojavom na klupi.

Prilično je smiješno gledati nedoraslog Josipa Valčića kako pokušava osigurati Duvnjaku bar koju minutu predaha, dok jedan bolji od njega piše komentare u Sportskima, drugi bolji od njega sjedi na klupi i zuri u tribine, a treći bolji od njega u Skoplju gleda prvenstvo na televiziji.

Prilično je smiješno vidjeti jednog Zdravka Zovka na klupi prekriženih ruku i nogu kako čeka što će odlučiti šef Goluža, koji mu u stručnom pogledu i iskustvu ne može biti niti šegrt. Prilično je smiješno što hrvatski treneri s neusporedivo moćnijim životopisom i stručnim potpisom uspješno vode klubove i reprezentacije daleko od Hrvatske ili pišu komentare u medijima i manje ili više otvoreno se sprdaju s Golužinim trenerskim kapacitetima.

Ili prilično tužno. Kako hoćete.

Ali ono što je definitivno tužno je činjenica da naši rukometaši zaslužuju više. Od svog Saveza i od svoje struke i od svoje javnosti. Ti momci zaslužuju divljenje kad vidite koliko nepravde trpe na velikim natjecanjima, koliko nepravde trpe u odnosu vlastitog saveza prema svojim legendama, pa do nepravde koju im nanosi dio javnosti osporavajući ih što "nikako ne mogu dalje od polufinala" ili ih posredno krive čak i kad ih suci pokradu.

A oni se i dalje odazivaju. Oni i dalje ostavljaju zadnji atom snage i želje na terenu. Oni i dalje ne pomišljaju otkazati ili odustati. Dapače - njih iz reprezentacije morate tjerati. Što njihov savez, nažalost, i radi. Iz pogrešnih razloga. Na pogrešan način. U pogrešno vrijeme.

Ako je Gary Lineker rekao kako je "nogomet sport u kojem 22 čovjeka jure loptu 90 minuta i na kraju uvijek pobijede Nijemci", onda bi rukomet mogao biti "sport u kojem 14 ljudi juri loptu 60 minuta i na kraju uvijek u finale ode domaćin".

A Hrvatska uvijek ispadne u polufinalu.

I stalno priča istu priču o nekoj zlatnoj budućnosti, dok sa sjetom gleda kako netko drugi uživa u zlatnoj sadašnjosti.