Titula koja nije kao svaka druga označila je početak nove ere Dinama

Teško je uspoređivati titule prvaka, ali u Dinamovoj povijesti ova će ostati kao jedna od najvećih i najznačajnijih. 26 puta Modri su završili na vrhu hrvatskog nogometa, međutim ovo je prva titula "novog Dinama", potpuno nove momčadi s demokratski izabranim čelnicima kluba.

Svaka velika promjena ima sumnjičavce koji ili imaju neke svoje sebične razloge ili pak jednostavno strahuju od promjena, tako je bilo i u Dinamovom slučaju. Iako je velika većina Dinamovog puka pozdravljala sve što se događalo, bilo je onih koji su se protivili promjenama i izražavali sumnju kako je to ispravan put.

Potpuno je legitimno da veći broj ljudi ima različita mišljenja, a Dinamovi igrači mogli su potvrditi jedino na terenu da su čelnici vukli prave poteze. Rezultat je taj koji na kraju određuje je li nešto dobro.

Bobanov dolazak

Godinama su navijači Dinama zazivali povratak Zvonimira Bobana u klub, ali dok god je u njemu bio Zdravko Mamić sa svojim pobočnicima takvo što bilo je nemoguće. Mogao je Mamić pozivati Bobana na povratak koliko god je htio, ali je znao da se legendarni kapetan nikada neće vratiti dok je on u klubu. No nakon bijega Mamića od hrvatskog pravosuđa u BiH i sve intenzivnijih promjena u klubu, otvorila su se vrata Zvoninog povratka.

Foto: Damir Senčar/HINA

Prvo je Velimir Zajec porazio Mirka Barišića na prvim izborima, a zatim su novi čelnici započeli s promjenama u klubu koje su uključivale Bobanov povratak. 1. lipnja prošle godine Boban je i službeno započeo s radom te pokrenuo pravu revoluciju, momčad je iz korijena promijenjena.

Veliki broj igrača napustio je klub, što voljom kluba, a što svojom voljom i tu su krenule prve sumnje. Nisu svi tako lako prihvatili odlazak igrača poput Brune Petkovića i Marka Pjace. Klub je želio zadržati obojicu, međutim pod svojim uvjetima, a na kraju dogovora nije bilo. Petković je kasnije iznio svoju verziju priče, pritom izravno napao Bobana i tako samo dolio ulje na vatru i dao dodatno gorivo onima koji su bili protiv promjena.

Mišić je izabrao drugi put

Za razliku od ostalih senatora, Josip Mišić izabrao je drugi put i odlučio je nastaviti s Dinamom. Klub mu je dodijelio ključnu ulogu, stavio ga u središte projekta kao kapetana i igrača od neprocjenjivog značaja. Zanimljivo je da isti oni koji su se protivili odlascima zaslužnih igrača, sada više nisu bili toliko oduševljeni Mišićevom ulogom, tvrdili su da on nije kalibar za kapetana.

"Miške" ih je demantirao na jedini ispravni način, na terenu. Odigrao je fantastičnu sezonu i još jednom potvrdio kako Dinamo s njim i bez njega jednostavno nije ista momčad. Možemo razgovarati o genijalnosti Petkovića i njegovoj visokoj kvaliteti u napadu, ali Mišić je taj bez kojeg Dinamo nije isti.

Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

I ono što je najvažnije, Mišić i dalje uživa, sretan je i ničim ne pokazuje da mu ne odgovara što je ostao. Zasluženo ima visok ugovor, kapetan je, nezamjenjivi član prve momčadi i autoritet u svlačionici i na terenu. Kliknuo je vrlo brzo s novim igračima i kao pravi kapetan pomogao im je da se što prije i što bolje uklope.

Na kraju je povukao najbolji potez. Prihvatio je ono što je klub stavio pred njega, ostao je kod kuće i predvodnik je "novog Dinama". Zašto bi mijenjao nešto što je dobro nečim za što je upitno kako će funkcionirati?

Mario Kovačević zaslužio je sve ovo što mu sada događa

Još jedna važna figura u Dinamovom pohodu na naslov prvaka je Mario Kovačević. Jako je zanimljivo kako se tijekom prošle sezone hvalilo Kovačevića kako radi sjajan posao u svakom klubu koji preuzme i da zaslužuje veliku priliku, a kada ju je dobio, krenule se priče je li dorastao tom poslu.

Kovačević i njegov stručni stožer stoički su se nosili s kritikama i unatoč tome radili dobar posao. Promijeniti 20 igrača i odmah igrati sjajan i učinkovit nogomet, to je jednostavno nemoguće. Trebalo je posložiti igru, stvoriti kemiju u momčadi i u konačnici stvoriti rezultat. To ne ide preko noći i moralo je biti problema.

Foto: Admir Buljubašić/HINA

Nisu svi bili niti zadovoljni statusom što svakako nije pomagalo, doveden je veliki broj igrača, a rijetki su navikli sjediti na klupi te su bili nezadovoljni. Međutim korekcije u zimskom prijelaznom roku i standardizacija momčadi, a osim toga i protok vremena doveli su do blistavog proljeća i uvjerljivo osvojene titule.

Kovačević je možda bio rizik jer nije radio ranije u ovako velikom klubu, ali na kraju se pokazao kao pun pogodak. Dinamo igra dobro, atraktivno, pobjeđuje i već ima jedan trofej, a borit će se i za drugi. Igračima je cijena narasla i što više možete tražiti od trenera?

Beljina eksplozija

Dion Drena Beljo još jedan je puni pogodak. Dinamo je tražio golove i dobio ih je u Belji, a nekako sumnjamo da je baš netko vjerovao da će odmah ovako puniti mreže.

Nije bilo nikakve sumnje u Beljinu kvalitetu, uostalom, ne bi Dinamo toliko uložio u njega, ali imao je i on svoje krizno razdoblje, a kada se u njega uđe, onda kreću kritike. Već spomenuti skeptici preispituju politiku kluba, ulaganja, igrače, ali sve ono što je napravio na proljeće, ulazi u anale.

Foto: Igor Šoban/PIXSELL

Beljo je trenutno na nestvarnih 29 golova ove sezone, nikada nitko u ligi 10 nije došao do te brojke, a u opasnosti je i Eduardov rekord od 34 gola u sezoni. Njegova glad za golovima je nevjerojatna, realizacija je vrhunska i isplaćuje se individualan rad Tomislava Marića, bivšeg reprezentativca, s napadačima.

Duhovi prošlosti

Sve što se događa oko Dinama i Beljo, Kovačević, Mišić, Boban, svi oni koji također sudjeluju na travnjaku i oko njega, u uredima i na tribinama, svi zajedno kreiraju pozitivnu atmosferu u kojoj nije teško biti uspješan ako imaš ovakvu kvalitetu i predispozicije.

Dinamo je godinama bio klub jednog čovjeka. Danas više nije. Kažu da nije lako surađivati s Bobanom, ali Boban je autoritet i onaj koji razumije nogomet i zna kako sve treba biti posloženo. Boban neće treneru određivati tko mora igrati kako bi se prodao bez obzira što je netko drugi bolji.

Foto: FaH

Boban ima drugačije manire i neće trgati sa sebe košulju, vrijeđati novinare na konferencijama za medije, a iza svog tog cirkusa puniti svoje bankovne račune. Takve stvari u Dinamu više ne prolaze. Na klubove se više ne gleda kao na nekog tko ti je dobar za izvući zanimljivog igrača već kao na konkurenta na terenu, ali konkurenta kojeg respektiraš i s kojim imaš dobar odnos.

I to je jedna od tih velikih promjena, Dinamo je napokon došao tamo gdje od hrvatske samostalnosti nije bio, napokon na njega mogu gledati kao na gospodski klub koji je poželjan partner, a ne klub vezan uz režim ili ćudljivog gazdu koji misli da je sam pokorio cijeli svijet.

Stadion i bolje sutra

Budućnost je lijepa. Titula u prvoj Bobanovoj i Kovačevićevoj sezoni je tu, "novi Dinamo" odmah se vratio na vrh. Imat će priliku boriti se za ulazak u Ligu prvaka, radovi u Kranjčevićevoj napreduju bolje od očekivanja i sljedeće sezone Dinamo više neće biti na ruševnom Maksimiru. Dok će igrati na ušminkanoj Kranjči, razmišljat će o velebnom novom Maksimiru i novom kampu i to ne kao nekom snu nego o realnosti koja dolazi.

Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Budućnost nije neizvjesna i tmurna, ona je lijepa i puna nade. Za to su zaslužni svi. Oni koji su se godinama borili za ovakav Dinamo, oni koji su izabrali ove ljude koji vode klub, ti ljudi koji su izabrali Kovačevića i igrače i u konačnici izravni proizvođači rezultata.

Budućnost više nije samo obećanje, nego nešto što se već ostvaruje. Lijepo je danas biti navijač, član, zaposlenik, trener ili igrač Dinama.