Druga godina zaredom bez Hrvata u finalu Lige prvaka, Modrić apsolutni rekorder sa šest nastupa

Prošle je godine prekinut niz od 13 uzastopnih izborenih finala Lige prvaka za nekog od hrvatskih nogometaša. Josip Stanišić imao je priliku vratiti Hrvate u finale, ali Bavarci nisu uspjeli, branitelj naslova PSG-a eliminirao je Bayern s ukupnih 6:5 nakon dvije sjajne utakmice. Stanišić je bio starter u obje utakmice, ali ostao je bez borbe za trofej.

Liga prvaka igra se od sezone 1992/1993, a već u prvoj jedan se Hrvat borio za trofej, a riječ je o Alenu Bokšiću. Snažni Makaranin bio je tek treći Hrvat koji je kao igrač došao do finala elitnog europskog klupskog natjecanja.

Još u vrijeme Kupa prvaka, do finala su došli Ivan Buljan, 1980. godine u dresu HSV-a, te Robert Prosinečki 1991. godine kao član Crvene zvezde.

Buljan je s HSV-om, kojeg je vodio hrvatski stručnjak Branko Zebec, upisao 0:1 poraz u finalu na Santiago Bernabeuu protiv Nottingham Foresta. Prosinečki je pak s Crvenom zvezdom u Bariju nakon izvođenja jedanaesteraca stigao do trofeja protiv Marseillea.

Nitko kao Luka Modrić

Luka Modrić na vrhu je ljestvice Hrvata po broju nastupa u finalu Lige prvaka i teško će mu se netko uskoro približiti. U razdoblju dominacije madridskog Reala, Modrić je bio jedna od ključnih karika i nastupio je u čak šest finala te je i osvojio svih šest trofeja.

U svom prvom nastupu u finalu, 2014. godine, Modrić je u sudačkoj nadoknadi regularnog dijela ubacio iz kornera, a Sergio Ramos glavom zabio za poravnanje i odveo utakmicu u produžetke gdje je Real slavio s 4:1 i tako stigao do titule prvaka.

Bila je to Realova "decima", deseta titula koju je čekao od 2002. godine kada je slavio u finalu protiv Bayer Leverkusena golovima Raula i Zidanea.

Kasnije je Luka s Realom u finalima rušio još jednom Atletico (2016.), Juventus (2017.), dva puta Liverpool (2018. i 2022.) te Borussiju Dortmund prije dvije godine.

Četvorica Hrvata nastupila u po dva finala

Kvartet koji se smjestio iza Modrića na vječitoj listi čine bivši reprezentativci Alen Bokšić, Zvonimir Boban, Ivica Olić i Mario Mandžukić.

Bokšić se može pohvaliti kako je prvi osvajač baš Lige prvaka. S Marseilleom je 1993. godine igrao finale protiv Milana i upisao 1:0 pobjedu, a strijelac jedinog gola bio je francuski reprezentativac Basile Boli. Tužna priča iz tog finala vezana je uz Marca van Bastena kojem je to bila posljednja utakmica u karijeri, a imao je tek 28 godina. Van Basten je zaradio novu tešku ozljedu, morao je na novu operaciju gležnja i nakon dvije godine borbe i pokušaja povratka na teren, objavio je kraj karijere. Nesretnik koji je napravio taj kobni prekršaj bio je baš Basile Boli.

Drugo Bokšićevo finale bilo je ono iz 1997. godine u kojem je nosio dres Juventusa i upisao 1:3 poraz u završnom susretu protiv dortmundske Borussije. Junak Borussije bio je dvostruki strijelac Karl-Heinz Riedle.

Između dva Bokšićeva finala, u borbi za trofej bio je Zvonimir Boban s Milanom. U prvom finalu 1994. godine sudjelovao je u demoliranju Barcelone s 4:0 u Ateni kada je dva puta mrežu Zubizarrete zatresao Daniele Massaro, a po još jedan pogodak dodali su Dejan Savićević i Marcel Desailly. Sljedeće godine Milan nije imao toliko uspjeha, u finalu u Beču upisao je 0:1 poraz od Ajaxa golom Patricka Kluiverta u 85. minuti.

Dva puta u finalu je participirao i Ivica Olić i to u dresu minhenskog Bayerna 2010. te 2012. godine. Olić je u prvom finalu krenuo od prve minute, međutim, milanski Inter kojeg je vodio Jose Mourinho u onoj poznatoj utakmici s Eto'oom na beku, slavio je s 2:0 golovima Diega Milita. Dvije godine kasnije Bayern je ponovno pokleknuo. Finale je bilo u Münchenu na njegovoj Allianz Areni, a Chelsea je slavio u raspucavanju s 11 metara. Olić je ušao u 97. minuti, a bio je jedan od dvojice igrača Bayerna koji u jedanaestercima nije došao do pogotka, naime, nadmudrio ga je Petr Čech.

Mario Mandžukić igrao je važnu ulogu u Bayernovom osvajanju titule prvaka Europe godinu dana kasnije. Naš je napadač bio strijelac vodećeg pogotka protiv Borussije, izjednačio je Ilkay Gundrogan, a titulu Bavarcima donio je Arjen Robben. I u svom drugom finalu 2017. godine Mandžukić je bio strijelac, ali njegov Juventus tada je poražen od Modrićevog Reala s uvjerljivih 1:4.

Niz igrača s po jednim nastupom

Zanimljivo je da Davor Šuker ima samo jedan nastup u finalu i to je ušao u igru u 89. minuti. Madridski Real 1998. godine slavio je u Amsterdamu protiv Ajaxa s 1:0, a zahvaljujući golu Predraga Mijatovića kojeg je baš Šuker zamijenio pred kraj susreta. Inače, u tom susretu društvo hrvatskoj devetki na klupi je pravio sadašnji trener Rijeke Victor Sanchez koji nije ulazio u igru.

Četiri godine kasnije čak trojica Hrvata bila su u zapisniku, ali nisu sva trojica i nastupila. Bayer je u Glasgowu igrao protiv Kraljevskog kluba i izgubio s 1:2, a cijelu utakmicu u dresu sastava iz Leverkusena odigrao je Boris Živković. Priliku u sudačkoj nadoknadi dobio je Marko Babić umjesto Lucija dok je Jurica Vranješ ostao na klupi.

Sljedeće godine na Old Traffordu odigrano je jedno od najdosadnijih finala ikada. Milan i Juventus su u vrlo opreznih 120 minuta kreirali jako malo prilika i odluka je pala s 11 metara u čemu je uspješniji bio sastav sa San Sira. Igor Tudor krenuo je od prve minute za Juventus, ali u završnici prvog poluvremena zbog ozljede je morao napustio igru te ga je zamijenio Alessandro Birindelli.

Još jedan zaustavljeni Hrvat u finalu bio je Dado Pršo. Mourinhov Porto 2004. godine u Gelsenkirchenu je slavio s 3:0. Iako je Pršo igrao sjajno u dresu Monaca i zabio čak četiri gola u pobjedi protiv Deportiva u skupini, krenuo je s klupe, a ušao je u igru već u 23. minuti umjesto ozlijeđenog kapetana Ludovica Giulyja. No Porto je bio ubojit i slavio s 3:0 golovima Carlosa Alberta, Deca i Alejničeva.

Ivan Rakitić ima samo jedno finale Lige prvaka i u njemu je bio i strijelac. Barca je 2015. godine nadigrala Juventus s 3:1, a baš je Rakitić bio taj koji je otvorio golijadu. Juventus se kasnije vratio, no Suarez i Neymar su zaključili priču i osigurali Barceloni titulu.

Osim što je bio koban za Marija Mandžukića, Luka Modrić zaustavio je i Dejana Lovrena na putu do trofeja. Real je 2018. godine slavio u finalu protiv Liverpoola s 3:1. Bila je to utakmica koju je Lovren odradio od početka do kraja, a ostala je u sjećanju po ozljedi Mohameda Salaha u prvom poluvremenu te po golovima koje je primio Loris Karius koji su mu uništiti karijeru.

U tužnom finalu pred praznim tribinama 2020. godine Ivan Perišić je s Bayernom stigao do titule 1:0 pobjedom protiv. Kingsley Coman osigurao mu je trofej, a Perišić je igrao od 68. minuti. Inače, susret je igran bez prisustva gledatelja zbog COVID mjera.

Godinu dana kasnije gledatelji su se počeli vraćati na tribine pa je tako englesko finale između Manchester Cityja i Chelseaja u Portu odigrano pred 15-ak tisuća navijača. Mateo Kovačić sudjelovao je na putu do titule nastupom u posljednjih deset minuta, a pobjedu im je osigurao Kai Havertz golom iz završnice prvog dijela.

City je imao više sreće dvije godine kasnije kada je u Istanbulu s 1:0 slavio protiv Intera. Rodri je zabio za trofej, a cijelu utakmicu kod Intera s kapetanskom trakom oko ruke odradio je Marcelo Brozović.

Još je godinu dana kasnije Luka Modrić igrao u finalu, svom šestom u dresu Reala i prvom u kojem nije igrao od prve minute. No Real je svejedno slavio protiv dortmundske Borussije.

Šteta što naredna dva finala nisu, odnosno neće, imati Hrvate u važnim ulogama, a hoće li se ovaj negativni mini niz prekinuti iduće godine, ostaje za vidjeti. Kandidata čiji klubovi ciljaju finale najjačeg europskog klupskog natjecanja ne nedostaje.