Dicta: Ligna in silvam ferre

Neke se stvari mijenjaju s vremenom. Vidjeli smo, primjerice, Švicarca koji baca smeće na ulicu usred Züricha. Doživjeli smo i da nas Švicarac ničim izazvan ponudi besplatnom pivom, premda je to kasnije bilo objašnjeno činjenicom da je "napola Čeh".

No, neke se stvari ne mogu promijeniti. Austrija i Švicarska su - sportske zemlje. Ali sportske zemlje za zimske olimpijske igre, gdje su vodeće nacije svijeta kroz povijest. Međutim, ljubav prema nogometu i poznavanje nogometa ne možeš čovjeku usaditi na silu, pa tako ni organizacijom Eura.

Da, uhvatila ih je malo EUROforija, potrudili su se obući dresove, navijati za svoju momčad, nabaviti karte za bilo koju utakmicu, ali... Evo jedne slike koja sve govori. Slijedi dio transkripta razgovora koji se odvijao sinoć u vlaku između Klagenfurta i Villacha između hrvatskih NAVIJAČA i austrijskog "navijača" koji je na dvoboj Hrvatske i Poljske stigao u škotskom kiltu i s austrijskim zaustavicama u kosi koju je svezao u punđu:

Hrvati: Čemu kilt?
Austrijanac: Jer volim engleski nogomet.
Hrvati: ???
Austrijanac: Da, Škoti, Englezi, to vam je sve jedan otok, pa ovime dajem priznanje engleskom nogometu koji volim.
Hrvati (u sebi razmišljaju o Braveheartu i lekcijama iz povijesti): Ok.
Austrijanac: Izvukli ste se protiv Austrije, igrali smo odlično. Bili smo na vašoj razini.
Hrvati: Da, imamo mi momčad za vašu razinu s kojom može igrati - Radnik Velika Gorica. Jel ti uopće znaš prvih 11 Austrije?
Austrijanac: Molim?
Hrvati: Znaš ono, golman, četiri braniča, vezna?
Austrijanac: Aha, ne baš. Ali Austrija je super.

Je, super je. Daleko od toga da u Austriji nema ljudi koji vole i znaju nogomet, dapače. No, da je ovaj Euro u Hrvatskoj, nema nikakve šanse da nađete navijača koji ide na utakmice i ne zna nabrojati 11 reprezentativaca.

I zato je organizacija ovog Eura "nošenje drva u šumu" što se tiče poticanja razvoja nogometa u Austriji i Švicarskoj. Teško da će Euro nešto značajno promijeniti, osim što će poboljšati ionako već "solidnu" financijsku sliku dviju zemalja. Čak i izgrađena infrastruktura neće donijeti puno nogometu, neke od stadiona ionako već misle smanjiti kako bi bili korisniji i efikasniji, jer 30-ak tisuća ljudi Austrijanci ne očekuju na tim stadionima poslije Eura.

S vedrije strane, zaista smo se dobro zabavili u vlaku na povratku s utakmice, bez obzira na "vampirski" sistem vlakova u Austriji i Švicarskoj. Naime, čim se sunce povuče s obzora, povuku se i svi normalni "fensi-šmensi" vlakovi s prvim razredom i puno mjesta, a pojave se nekakvi demoni, kakve sam inače viđao samo na relaciji "Kotoriba-Banova Jaruga".

Jedan takav sinoć nas je cukao kroz veći dio Austrije, a kad je svanulo odjednom nas je u Bregenzu dočekao jedan od onih luksuznih vlakića s kakvima je stvarno gušt putovati, pa je povratak do Züricha bio zaista ugodan.

Osim veselih i duhovitih hrvatskih navijača, Švicarca/Čeha koji nas je častio pivom, te Austrijanca koji u Hrvatskoj ne bi mogao proći popravni iz povijesti, sreli smo i zanimljivi kanadski par. Taman smo se Davor i ja žalili koliko smo kilometara progutali, kad su nas Kanađani vratili u perspektivu. Na europskoj su turneji, u Dubrovniku su gledali Hrvatska - Njemačka ("Croatian fans are craaaazy, they're great!"), pa su preko Zagreba i Ljubljane krenuli u München, odakle će u Firenzu i Veneciju, pa u Beč i Prag, pa u Berlin, pa.. Dalje više nismo mogli pamtiti. Znam tek da bi pali na ispitu iz "Kvantitativnih metoda" jer njihova ruta nema apsolutno nikakvog smisla ako pod "smislom" smatrate "izabrati logični put s najmanjom kilometražom".

Iako riskiram mogućnost od 0.00001 posto da netko iz Uefe čita ovaj tekst pa mi odluči ne odobriti akreditaciju za hrvatsko četvrtfinale, moram istaknuti da sustav podjele ulaznica - nije baš pametan. Da se tako izrazim. Iako bi većina Hrvata upotrijebila opisnije glagole.

Ako još i možemo razumjeti (ne i opravdati) opčinjenost sponzorima i organizatorima, kako razumjeti to da se karte za četvrtfinale prodaju prije nego se uopće zna tko će u njima igrati. Tako sad hrpa ljudi koji su se bezveze prijavili na slijepo za četvrtfinale B1-A2, a koji nemaju veze ni s Turskom ni s Hrvatskom, ima ulaznicu za koju bi pola Hrvatske ubilo susjedovu kravu. A s druge strane, oni od naših koji su riskirali pa na neviđeno rekli "bit ćemo drugi", sada imaju kartu za četvrtfinale, ali - u Baselu. Može li to biti gluplje?

Sve u svemu, karta za četvrtfinale najtraženiji je papirić u Hrvatskoj, a dobrih vijesti po tom pitanju nema - nikakvih dodatnih karata neće biti, što se kupilo - kupilo se. Šansa još postoji kod preprodavača kojih je "mali milijun" ovdje.

Izgleda da je to postalo unosan biznis u kojem postoji cijela mreža ljudi koja kupuje "any tickets, any game". Predložio je Davor da im prodamo neke karte za Dinamo, možda bi i prošlo... Bilo kako bilo, svima koji me namjeravaju pitati imam li karte mogu samo poručiti - Ligna in silvam ferre. Uzalud vam trud svirači...