A mi smo, kao, velesila?

Ljubazni domaćini u Bad Tatzmannsdorfu zatomili su osjećaj razočaranja zbog poraza svoje nacionalne momčadi na otvaranju Europskog prvenstva i raširili lica u osmijeh. Bez obzira što se zna za koga im srca kucaju, Austrijanci iz ovog dijela zemlje i nas su uzeli kao svoje. Nešto slično kao Francuzi onomad u Vittelu 1998.

Naša baza nije slučajno odabrana baš u ovom dijelu Austrije. Burgenland, kako kažu Austrijanci ili Gradišće kako govore Hrvati, stoljećima je jedna od znamenitih hrvatskih regija izvan Domovine. Tako smo i šetajući po nekoliko kilometara udaljenom Oberwartu nailazili na ovdašnje Hrvate koji su s ponosom dočekali svoju momčad u srcu svog novog doma. Ljudi su to koji gaje jednake emocije prema Hrvatskoj i Austriji, ali srca su im ovih dana ipak "kvadratićasta".

Oberwart je inače mjesto od nekih desetak tisuća stanovnika i jedan od rijetkih austrijskih gradova u kojemu je najpopularniji sport - košarka. Pogađate već, naravno da i u tome svoje prste imaju Hrvati. Trener Ante Perica, njegov pomoćnik Goran Patekar i igrači Marko Morić, Milan Stegnjaić i Tomislav Gašpar ove su sezone doveli momčad Oberwart Gunnersa do finala nacionalne lige. Naslov su izgubili pogotkom s linije slobodnih bacanja sekundu prije kraja, a u gradu je vladala ludnica slična onoj u nedavnim hrvatskim finalnim okršajima između Zadra i Splita. Dvorana od 3.500 ljudi u finalnim dvobojima bila je puna do vrha, što je za Austriju zaista pravo čudo.

Ovaj dio Austrije pun je nogometnih kampova i travnjaka vrhunske razine. Uvjeti za trening kakve ima ovdašnji četvrtoligaš nema ni jedan od hrvatskih prvoligaša, posebno ne svoje vlastite. Gledajući trening naše reprezentacije na stadionu u Oberwartu, nismo se mogli ne zapitati gdje bismo mi to ugostili reprezentacije sudionice da smo dobili domaćinstvo Eura 2012? Izgraditi stadione zapravo bi bio najmanji problem, ali što s kampovima?

Ovdje se zarađuju ogromni novci na pripremama, a gotovo da nema jačeg europskog kluba koji jedan dio priprema za sezonu ne odrađuje u Austriji. Zanimljivo je da će baš u "naš" Bad Tatzmannsdorf nakon Eura na pripreme doći srbijanska Crvena zvezda, a u okolici su već za lipanj i srpanj bukirani hoteli i kampovi od strane desetaka europskih sportskih klubova.

I tu nas srce uvijek zaboli, jer strašna je šteta što se u sportskoj državi kakva je Hrvatska i koja ima idealne uvjete za ugošćavanje priprema sportaša praktično cijele godine, na ovome jako malo ili ništa ne radi. Najbolja slika situacije je činjenica da se čak i ponos nacije, nogometna reprezentacija, priprema u Sloveniji, a već godinama od vrha HNS-a slušamo obećanja kako će se "već dogodine prijeći u Tuhelj". Taj Tuhelj već polako podsjeća na Godota.

Jednako tako je velika šteta što ni Bjelolasica nije zaživjela, jer kad vidimo u kakvim se beživotnim pustopoljinama pripremaju vrhunski svjetski sportaši i klubovi, nema ni jednog logičnog razloga zašto bi se jedan Real ili Arsenal pripremao u Badu ovom ili onom, a ne u srcu Like ili na nekom od naših otoka obasjanim suncem usred zime.

Kad bismo samo imali nekog pametnog i dovoljno utjecajnog da to shvati i pogura. Dok mi turizam shvaćamo kao "uzimanje novca bez nekog većeg naprezanja", turističkom i sportskom infrastrukturom nas gaze ne samo Austrijanci, Švicarci ili Nijemci, nego i Turci, Slovenci i Bugari. Mi "prodajemo" ono što nam je Bog poklonio, ovi drugi, koji nisu bili tako sretni kad je Bog dijelio ljepotu, ono što su sami stvorili i osmislili. A ljepota je ionako prolazna.

Eto, tako vam prolaze dani usred šume na istoku Austrije. U jednom uređenom selu "Bogu iza nogu", koje živi od turizma a ne nudi baš ni jednu prirodnu ljepotu zbog koje bi slučajni prolaznik skrenuo s autoputa Graz - Beč, mi koji dolazimo iz jedne, kako volimo reći - turističke i sportske velesile - mogli bismo toliko toga naučiti...