A sad - ispočetka

Sedam uzastopnih pobjeda naše reprezentacije ne znači ništa, ako ćemo ničim proglasiti stečeni autoritet, pobrane simpatije zbog najljepše i najkorektnije igre, pošteni pristup od početka do kraja. Preokret i pobjeda protiv Španjolske još su samo jedno slovo u knjizi pod naslovom "Hrvatski rukometni šampioni".

Dobili smo europske prvake Francuze u četvrtfinalu, a ako njih prođemo - za finale ćemo se morati "potući" protiv svjetskih prvaka Španjolaca ili domaćina Nijemaca, koje će nositi 20-ak tisuća navijača. Naše igrače nije zanimao ni "lakši put" preko Islanda, Danske, Poljske, Rusije, niti činjenica da bi ih u Hamburgu sigurno bodrilo više hrvatskih navijača nego što će u Kölnu, gdje igraju Nijemci. Nije ih zanimalo ništa, baš ništa osim - pobjede. A to je odlika samo i jedino - najvećih.

Nijemci su čitavo prvenstvo podredili sebi i svojim ambicijama. To se od domaćina i očekuje, no baš ovako očito i ovako bezobrazno - od Nijemaca nismo očekivali. Favorizirani su i na parketu i iznad njega, a tko je gledao prilog HRT-a o mjestu gdje spavaju naši i još neki reprezentativci koji nisu Njemačka, dovoljno je vidio. Baš bi bilo zanimljivo da mi smjestimo Nijemce i Španjolce u "privatni smještaj" za dvije godine kad nam dođu u goste.

Uglavnom, pobjeda protiv Španjolaca donijela nam je Francuze, što je kod mnogih navijača pokvarilo raspoloženje i podignulo brojne upitnike. Koliko je to korektno prema momčadi koja je pomela sve protivnike dosad? Ako oni sami ne sumnjaju u svoju snagu, ako oni ne biraju tko će im i kad stati na put prema finalu, čemu onda navijačka sumnjičavost?

Što mislite da je Francuzima ugodno što su u četvrtfinalu dobili nas? Da oni sebe smatraju favoritima, makar su oni izgubili već dvije utakmice, a mi smo svim protivnicima ostali "nedodirljivi"? Mislite li da i oni ne znaju da ih je Hrvatska mogla izbjeći, ali nije htjela?

Polufinale prošlog Europskog prvenstva u Švicarskoj, kad su nas pobijedili na krilima čudesnog vratara Omeyera, može samo biti dodatni motiv za "poravnavanje računa". Francuzi zaista imaju vrhunsku momčad, konačno - europski su prvaci, raspolažu raznovrsnim arsenalom u oba smjera, no to ne znači da su automatski favoriti protiv družine koju vodi Lino Červar. Posebno ne nakon onoga što su naši igrači pokazali u dosadašnjih 12 dana i načina na koji su "odabrali" baš ovaj put do medalje.

Šteta je što HRS nema tako dobru i efikasnu momčad skauta poput HNS-a, jer bi inače Trogiranin Nikola Karabatić danas prijetio Francuzima, a ne nama. No, na suprotnoj strani će nam u utorak stajati još jako puno opasnosti, Narcisse, Guigou, Abalo, Fernandez, B. Gille i stameni, gotovo neprijelazni Dinart. Sve zajedno začinjeno možda i najboljim vratarem na svijetu, Thierryjem Omeyerom, kojeg smo jako dobro zapamtili prošle godine u ovo vrijeme.

Čeka nas pravi "rukometni rat", to je sigurno. No ako je netko zaslužio povjerenje i podršku, onda su to naši rukometaši. Balić, Metličić, Lacković, Vori, Džomba, Kaleb i svi ostali pokazali su svima što znači biti sportaš. Što znači biti šampion.

Na najbolji su mogući način začepili usta svima onima koji su očekivali da će najbolja svjetska rukometna momčad u ovom trenutku, ići u bilo kakve kalkulacije. Ne, to nije njihov stil.

Zato ćemo ih voljeti, cijeniti i poštivati bez obzira kako završilo četvrtfinale s Francuzima. Jer pravi šampioni nisu roba za jednokratnu uporabu.