Bijelo zlato

Bilo je to uistinu veličanstvenih 17 dana. 17 dana u kojima je cijeli svijet bio u Hrvatskoj, a Hrvatska živjela "globalnije" nego ikad dosad. Još smo se jednom mogli ponositi našim ljepotama, uživati u komplimentima koji su stizali sa svih strana i pokazati zašto smo sportska i turistička velesila Starog kontinenta.

Među predstavnicima 23 zemlje koje smo ugostili, nije se čula niti jedna značajna primjedba ili kritika. Čak ni iz one jedne zemlje čiji su nas tabloidi proglašavali "Ustašoidima" (?) i pokušavali na sve moguće načine baciti sjenu na sjajnu organizaciju i gostoprimstvo koje su uživale sve reprezentacije, pa čak i njihova.

Naravno da nisu uspjeli, jer je "paljevinu" koju su izmišljali u redakcijama stotinama kilometara udaljeni od lica mjesta na najbolji način demantirala završna riječ njihove delegacije, koja je Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj dala odličnu ocjenu. Ni jednom srbijanskom igraču, navijaču, sucu ili novinaru tijekom 17 dana nije pala ni dlaka s glave, a dva incidenta sa zastavama (od kojih je posebno ružan bio onaj kojeg je blagoslovio zadarski gradonačelnik) ili zviždanje himni države koja je izvršila agresiju na Hrvatsku stvari su koje se nisu trebale dogoditi, ali ih je lako razumjeti. Takvim će se stvarima srbijanski mediji imati pravo groziti onog trenutka kad naše zastave ne budu gorjele po Srbiji i kad se u Beogradu bude pljeskalo Lijepoj našoj.

Pohvale organizaciji, popunjenosti tribina, vrhunskim dvorana koje smo dobili i ponašanju gledatelja stigle su sa svih strana. Svi su istaknuli kako se ovakva fešta rukometa trenutno može održati samo u Hrvatskoj, jer vjerojatno ne postoji država na svijetu u kojoj je rukomet toliko popularan. Barem onaj reprezentativni.

Naravno, sad nas očekuje vrijeme u kojemu će dežurni moralisti razglabati što ćemo sad s tolikim dvoranama, je li sve to skupa bilo vrijedno "kad nismo osvojili zlato" i sve ono što uvijek izađe na površinu kod jalnih anonimusa koji vole soliti pamet. Umjesto da se ponosimo činjenicom da smo dobili objekte koji nas svrstavaju u sam svjetski vrh, mi ćemo u mjesecima koji su ispred nas slušati priče kako se "za cijenu Arene moglo izgraditi 10 bolnica i 50 vrtića". Sport je svoju infrastrukturu zaslužio i nikome ništa nije ukrao. Ni zdravstvu, ni obrazovanju, ni kulturi. A na gradovima i njihovim vođama je da pronađu način kako će isplatiti uloženo.

Srebro koje su oko vrata okačili Balić i društvo samo je još jedan dokaz moći i veličine ove generacije. Reprezentacije koja već 7 godina živi u vrhu svjetskog rukometa i ne da se tako lako iz njega izbaciti. Možemo danima, tjednima i mjesecima razgovarati zašto smo osvojili "samo dva zlata", zašto Červar radi ovo i ono, a ne ono i ovo, zašto smo izgubili neke važne utakmice u zadnje vrijeme. Vjerojatno i hoćemo.

Ali svima koji su nezadovoljni što u zadnjih 7 godina nismo osvojili 7 zlata, savjetujem da analiziraju rezultate koje su postizali naši najveći konkurenti. Nijemci? Francuzi? Španjolci? Rusi? Svi su imali rupe, svi su kiksavali, svi su imali barem po jedno "crno" izdanje. Mi? Mi smo vječno među četiri najbolja. I kad dođu ozljede i kad šibaju problemi i kad sude loši suci. Mi se uvijek proguramo do samog vrha.

U tih 7 godina prošli smo rivalstva sa Španjolcima, pa sa Nijemcima, sad su na red došli Francuzi. Vrhunska momčad s kojom smo "al-pari". Od kojih nismo slabiji, ali nismo ni bolji. Ovisno o sudačkom kriteriju. Francuzi su možda bolji samo za onih 5-6 toleriranih sekunda više bez pasivnog napada, možda zbog činjenice da ni u jednom našem međusobnom susretu suci nisu nametnuli oštriji kriter suđenja koji bi išao nama u prilog. Umjesto "legalizirane tučnjave" koja Francuze stavlja u automatsku prednost.

Finale smo izgubili, ali pogled na sastav naše momčadi i na podatak koliko godina imaju igrači koji su igrali glavne uloge, vraćaju osmijeh na lice. Bilo je ovo prvo veliko natjecanje gdje u glavnim ulogama nisu bili jedan Ivano Balić ili Pero Metličić, nego 23-godišnji Ivan Čupić i 21-godišnji Domagoj Duvnjak. Gdje su se pojavili 23-godišnji dvometraši Gojun i Kopljar, čije će obrambene blokove naredne francuske ili čije već generacije itekako teško probijati. Ljudi koji će uz Balića, Metličića, Vorija, Lackovića, izgraditi novu generaciju, donositi nove medalje. I nove slavljeničke siječnje i veljače.

Nije ovo nikakav "labuđi pjev", još manje kraj hrvatskog rukometa. Zar zaboravljate da Ivano još nije napunio 30 godina? Da je Pero tek zagazio u tridesete i bez obzira koliko izrauban i izmoren bio, mora poslušati riječi svog suigrača Davora Dominikovića koji mu je poručio kako "nema pravo otići".

Ivano i Pero na ovom su prvenstvu vidjeli da više nije sve na njihovim leđima. Da alternative postoje, da će biti prigode i za odmor. Ali i da im je i dalje mjesto uz ove momke, uz svoju drugu obitelj. Čeka nas Austrija, dogodine u ovo vrijeme. Tu, blizu, orit će se opet hrvatska pjesma, slavit će se opet hrvatske pobjede.

Uistinu, prepoznajete li razliku između srebra i bijelog zlata? Nakon 18 pobjeda u 20 utakmica na dva posljednja Svjetska prvenstva, srebro hrvatskih rukometaša bez ikakve grižnje savjesti možemo gledati kao - bijelo zlato.