Brončani zlatnici

Ljeto 1998. godine ispisalo je najveću priču hrvatskog nogometa u njegovoj stoljetnoj povijesti. Broncu na SP u Francuskoj iskovalo je društvo koje je prštalo od karizme i ugleda, igralo u najvećim europskim klubovima i lijevalo temelje nove velike europske nogometne sile.

Danas, desetljeće kasnije, pogled na ključna mjesta u hrvatskom nogometu posve potvrđuje dojam da se onakva generacija rađa jednom u sto godina, ako i toliko. Tadašnji "kockasti" (onaj drugi naziv je privatno vlasništvo) svoje su znanje i mogućnosti stavili na raspolaganje gdje je to najpotrebnije – hrvatskom nogometu.

Ladić – Štimac, Bilić, Soldo – Stanić, Jarni, Boban, Asanović, Prosinečki – Bokšić, Šuker. Najjača hrvatska momčad svih vremena, pravi "dream team" našeg nogometa (Bokšić nije zbog ozljede igrao u Francuskoj, ali po svemu spada u tu grupu), danas je "kičma" hrvatskog nogometa.

O Slavenu Biliću sve se zna. Nakon "teškog" SP u Njemačkoj, Bilić je imao i znanja i hrabrosti preuzeti klupu od "tvrdoglavog" Zlatka Kranjčara i u samo nekoliko mjeseci "reprezentaciju bez perspektive" pretvoriti u "najpotentniju mladu momčad Europe". Njegove zasluge u "eksploziji" Modrića, Da Silve, Ćorluke, Petrića i ostalih mladih igrača su neoborive, što potvrđuju multimilijunski transferi, ali i pozivi klubova iz Liga petice da "ponovi isto i kod njih".

"Osoba godine" osvojila je hrvatsku javnost i već danas "ekstremisti" paničare zbog činjenice da je "naš samo do ljeta". Vlatko Marković pred velikim je izazovom, jer će mu malo tko "oprostiti" ako Bilić nakon EP-a završi na klupi nekog engleskog Premierligaša. Iako se čini da je u sedlu predsjednika HNS-a nedodirljiv bez obzira na snagu doživljenih pljuski (a bilo ih je), ukoliko "izgubi" Bilića, sve snažniji oponenti dobit će moćnu municiju za novi "artiljerijski napad", od kojeg će se Marković i njegovi "dizači ruku" sve teže moći braniti.

Na njegovom se mjestu već godinama "ukazuje" Zvonimir Boban. Kapetan i vođa brončane momčadi umjesto uskakanja "grlom u jagode" među "pirane" koje vladaju Savezom, odabrao je "kaljenje" u jedinom sportskom dnevniku, kojeg je uspješno očistio od "žutila" i okrenuo promociji "čistog" sporta. Ono što je Boban napravio u Sportskim novostima, otvaranjem stranica školskom sportu, promotivnim akcijama u kojima naše najveće sportske zvijezde motiviraju djecu za bavljenjem sportom i akcijama kojima se želi ojačati i unaprijediti "baza" hrvatskog sporta i nogometa općenito, zapravo su ključni problem kojim bi se i HNS trebao početi ozbiljnije baviti.

Boban je inteligentna "persona" koja zna što želi i previše odgovoran da bi pobjegao od rada i obveze koje njegovo ime nosi. Poznavajući ga još kao igračkog vođu i autoritet, ne bi trebalo sumnjati da će znati odabrati pravi trenutak kad će se iz "radne fotelje" u Sportskim novostima preseliti u još važniju i vrjedniju – onu predsjednika HNS-a.

Jedan od onih koji je zasukao rukave je i Igor Štimac. Kontroverze koje ga prate većinom izvan nogometnih terena uteg su koji svaki njegov potez stavlja pod povećalo, no što god o njemu mislili, nitko mu ne može osporiti strahovitu energiju kojom "pršti" i želju da napravi nešto pozitivno u najbolesnijem tkivu hrvatskog nogometa – ligaškom. Iako ima krivih procjena i poteza (Liga 16), treba mu dati vremena i prostora da pokuša provesti svoje svježe ideje, jer budimo realni – hrvatskom nogometu može pomoći samo "sjekirica" poput njega. Osoba koja ima snažnu osobnost, karizmu i zvučno ime, osoba koju se ne može "muljati" i koja neće pasti pod tuđe utjecaje i sitne interese. Barem tako najavljuje.

Bilić je bio toliko "promućuran" da je svoj stožer okružio bivšim suigračima. Asanović, Prosinečki, Jurčević i Mrmić integralni su dio velikih reprezentativnih uspjeha u prošlih godinu dana, a Dražen Ladić dobio je na upravljanje U-21 reprezentaciju.

I dva najveća hrvatska kluba odlučila su palicu u ruke gurnuti "kockastima". Robert Jarni i Zvonimir Soldo tek se trebaju trenerski dokazati na klupi Hajduka i Dinama, a treba se nadati da neće biti brzo "zgužvani i potrošeni" kao nekoć Bilić u Hajduku ili Jurčević u Dinamu. Uostalom, Bilićev munjevit trenerski uspon najbolja je preporuka za strpljenje čelnicima dvaju velikana.

Ne smije se zaboraviti ni Davora Šukera, koji se posvetio djeci. Iako se njegova Akademija nažalost više cijeni i pomaže u inozemstvu, Šuker se ipak ne da i inzistira na "hrvatskom proizvodu". Mario Stanić jedan je od najužih "vanjskih suradnika" na projektu Sportskih igara mladih, a Alen Bokšić kratkotrajno se uključio u rad Hajduka, no nije imao dovoljan prag tolerancije za izdržati sve "scile i haribde" koje dolaze uz rad u našem nogometu.

Brončana generacija sve snažnije vlada hrvatskim nogometom, što će razveseliti svakog pravog ljubitelja sporta. Dosta je i skrivanja iza česte rečenice nekih umirovljenih sportaša koji "bi radili u hrvatskom sportu kad bi stanje bilo bolje". Kako će stanje biti bolje ako svi čekaju da ga netko drugi popravi? Treba zasukati rukave i raditi, stvoriti što bolje uvjete i odnose. "Brončani" su pokazali put.