Čitava budućnost stala u 180 minuta

Igrala se 85. minuta prve utakmice hrvatske nogometne reprezentacije na nekom velikom natjecanju. Već smo se polako mirili s bodom i slagali matematiku što nam sve treba protiv Danaca i Portugalaca za prolaz dalje, kad je Aljoša Asanović uputio jednu od "onih" lopti. Svi se sjećamo "one" koju je Šuker zabio za vodstvo na Stade de Franceu dvije godine kasnije, ova je bila ista takva. Goran Vlaović je za nekoliko sekunda sa svoje polovice projurio u sprintu, zaobišao i Rüstü Recbera i pogodio za pobjedu Hrvatske.

12 godina Turci su čekali na "osvetu" za taj poraz u Nottinghamu. Poraz koji ih je ostavio u grupi, a nas gurnuo prema četvrtfinalu Eura 1996. I kakvu su samo osvetu dočekali. Uz već spomenuti Stade de France nakon Šukerovog pogotka, Turci su nam u Beču 2008. režirali drugi najteži poraz u reprezentativnoj povijesti. Od 1998. smo vrtjeli glavom kad god bi nam netko spomenuo Liliana Thurama. Od 2008. to činimo kad god nam negdje pogled dohvati ime Semiha Şentürka.

Nešto više od tri godine je prošlo, a ja još uvijek nisam skupio snage pogledati taj Şentürkov gol na televiziji. Na tribinama Ernst Happela sve je to nekako i prošlo. Posao te odvuče, treba srediti izvještaj, pressicu, komentar, trezveno zaokružiti neku priču o svemu što ste doživjeli. Ali povratak u reprezentativnu bazu u Bad Tatzmannsdorfu i posebno onaj kišni "dan nakon" bili su zaista depresivni. A još kad vam se sve to dogodi na rođendan...

Ovog studenog neće biti ni Vlaovića, ni Şentürka, ni Ivana Klasnića koji nas je na minutu i pol bio odveo u polufinale. Ali ima Aljoše Asanovića, onog istog koji je briljantnom asistencijom srušio Turke 1996. Mi smo njih u Nottinghamu, oni nas u Beču, sad je opet red na nas, zar ne?

Nije nikakva tajna da od tog Şentürkovog lucky puncha hrvatska nogometna reprezentacija više nije ono što je bila. Taj poraz označio je početak dubokog pada koji je rezultirao izostankom sa Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, padom kvalitete naše igre i na koncu novim problemima u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Izgubila se ona snažna vjera i veza između navijača i reprezentacije, počeli su zvižduci, prazn(ij)e tribine, propitkivanje igračkih motiva i domoljublja.

I život Slavena Bilića potpuno se okrenuo zbog te jedne utakmice, zbog tog jednog pogotka. Od svjetske "trenerske senzacije" čije je ime vrtjela većina elitnih engleskih klubova i predsjednika, tim jednim (ne)sretnim udarcem i svime što je iza njega slijedilo postao je "trener sa sto mana". Danas se njegovo ime, barem javno, više ne spominje u kontekstu velikih europskih klubova, a hrvatska javnost "rendgenom" gleda svaki njegov potez, svakog novog igrača kojeg pozove i svaku lošiju utakmicu koju reprezentacija odigra. Slaven Bilić više nije "trenerska senzacija" kojom bismo mogli plašiti protivnike koji nam stanu sa suprotne strane.

I baš je to, čini se, u Biliću probudilo "ratnički" motiv od trenutka kad su nam kuglice podarile Tursku. Svjestan koliko mu je zla nanio taj turski pogodak kojeg su mnogi povezali s njegovom dugotrajnom proslavom našeg pogotka minutu ranije, Bilić je dobio prigodu za "sve ili ništa". Na kocki će ovog studenog biti ogroman ulog. I glede budućnosti hrvatske reprezentacije, ali i trenerskog opusa Slavena Bilića koji može postati prvi izbornik u povijesti koji Hrvatsku nije odveo na dva (uzastopna) velika natjecanja.

Ako se doista dogodi neuspjeh, što s obzirom na tursku kvalitetu nije nerealno, niti nemoguće, Bilićeva izbornička priča zauvijek će ostati obojana negativnim bojama. Nitko se više neće sjećati Wembleya ili Klagenfurta, Bilićeva era bit će najlošija era u (dosadašnjoj) povijesti hrvatske nogometne reprezentacije.

I što je najgore i najdepresivnije od svega - sve ono što ne valja u hrvatskom nogometu sakrit će se iza Bilićevog neuspjeha, a sav teret "propasti hrvatskog nogometa" past će na ramena jednog čovjeka. Bez dvojbe odgovornog za reprezentativni (ne)uspjeh, ali nikako krivog za sve ostale probleme i pogreške koje su hrvatski nogomet dovele do situacije kad je budućnost na tragu uspješne prošlosti vrlo upitna. I to čak bez obzira plasirali se mi u Poljsku i Ukrajinu ili ne.

Jer ako se čitav koncept budućnosti hrvatskog nogometa zasniva na tomu hoće li se reprezentacija plasirati na veliko natjecanje, onda ta budućnost ionako nije bajna. Jesu li Englezi "propali" kad se nisu plasirali na Euro 2008? Hoće li Turci "propasti" ako se ne plasiraju u Poljsku i Ukrajinu?

Naravno da neće. Turci imaju viziju svoje nogometne budućnosti u kojoj je uspjeh reprezentacije tek jedan, istina važan, ali ne i presudan faktor. Turci su ojačali svoje nogometne škole, kampove, klubove, lige, a mi? Liga nam se raspada, igrači štrajkaju, klubovi bankrotiraju, mlade reprezentacije gube gdje god istrče, a igrače više ne možemo prodati ni Arapima, kamoli "ozbiljnoj" Europi.

Užasna je, ali i do bola istinita pomisao da će se u 180 minuta protiv Turske određivati čitava budućnost hrvatskog nogometa. I to na način da ćemo ili "preživjeti još jednu godinu" ili će nam se "kula od karata" potpuno, možda i nepovratno urušiti.

Ništa se dugoročno neće poboljšati u našem nogometu i ako se plasiramo u Poljsku i Ukrajinu. Ali kupit ćemo si barem još tih nekoliko mjeseci "ukrasnog celofana" u koji ćemo fino umotati svo to smeće u kojem se danas guši hrvatski nogomet.