Dani ponosa i slave

Jutros oko 3 i pol, negdje na polovici prvog poluvremena rukometne utakmice između Hrvatske i Brazila, otišao sam na balkon provjeriti koliko je ovakvih luđaka kao što sam ja. Puno. Svjetla su gorila u gotovo polovici prozora na susjednoj zgradi, a iz još nekoliko je treperila televizijska slika uz noćni ambijent. Utorak ujutro, a satovi su navijeni na 3, na 5, na 9.

I nema nikoga tko je požalio. Ni danas, ni u nedjeljnoj noći kad smo imali sličan raspored. Kakvo je to uživanje bilo, kakav ponos, kakvo zadovoljstvo. Zar zaista ima netko komu je teško žrtvovati malo sna za vidjeti ono što smo u prva dva kola momčadskih sportova vidjeli?

U šest utakmica - šest pobjeda. I to kakvih pobjeda. Košarkaši su ispeglali europske prvake Ruse, a rukometaši i vaterpolisti bez svojih prvih violina, bez najboljih igrača na svijetu Balića i Boškovića, pregazili su Španjolce i Srbe. Pa zar je to moguće? Zar smo zaista toliko moćni?

Onda malo gledaš, analiziraš, čekajući one sljedeće da izađu na borilište. Nogometaši i rukometaši već godinama su u vrhu, vaterpolisti tu negdje, a sad su (napokon!) njihovim stopama krenuli i košarkaši. Zašto? Zbog kvalitete, znanja i sjajnog rada vrhunskih stručnjaka. Slaven Bilić, pa Lino Červar, Ratko Rudić i Jasmin Repeša. Po prvi put smo u tri olimpijska momčadska sporta na kormilu skupili ono najbolje. Ono najveće. Lino, Ratko i Jasko su kraljevi svog zanata i u Hrvatskoj trenutno ne postoji ništa više, ništa bolje.

Ali uz sve nabrojano, uz svu kvalitetu, znanje i rad kojima su se okružili naši sportaši, dopustite mi da kao ključ ovakve priče odaberem nešto drugo. Dvije riječi koje opisuju sve spomenute, od nogometaša, do vaterpolista. Atmosfera. Srce. Vidi se to baš u svakoj utakmici u koju krenu. "Iznad svih - Hrvatska". Već legendarni usklik vaterpolista prije svake utakmice.

Ne, nije nikakva patetika ako se po tisućiti put poklonimo načinu na koji naši vrhunski sportaši "ginu" za državni dres. Ponosu koji izbija iz njihovih očiju dok svira naša himna. Srčanosti i borbi do posljednjeg, ali zaista posljednjeg atoma snage kad se igra u dresu s hrvatskim grbom na prsima. Ništa od toga nije jače. Ništa od toga nije važnije. Ništa od toga nije veće. Koliko ste samo puta čuli riječi "reprezentacije je svetinja" ili "za Hrvatsku ću igrati i s jednom nogom ako treba"? I nikad u to nemojte sumnjati, jer ne lažu. Dokazali su da ne lažu.

Kad nogometaši igraju na Svjetskom ili Europskom prvenstvu, uvijek se može vidjeti naše sportaše iz drugih sportova kako ogrnuti u navijačke boje i dresove, poput najobičnijih navijača kakvih je oko njih na tisuće, pjevaju, navijaju, uživaju. Ne idu u svečane lože, ne traže povlaštene pozicije, navijaju sa svima drugima. Sa svima onima koji će poneki mjesec kasnije ista ta grla i dlanove trošiti za njih.

Kad su rukometaši na prošlom Europskom prvenstvu zbog ozljede ostali bez Džombe, Mirza nije otišao ni u svečanu ložu, ni u udobnu fotelju. Preskočio je ogradu i pjevao i navijao s našim navijačima, vodio pjesmu i podršku svojim suigračima. Prijateljima. Suborcima. Iako ne može igrati i iako se mogao odmarati negdje daleko, u Rijeci, Monte Carlu ili Miamiju, Ivan Ljubičić stigao je u Peking i postao glavni "dispečer" rezultata i dobrih vibracija u našoj delegaciji. Tu atmosferu ne želi nitko propustiti, taj sklad i jedinstvo koje vlada među svih 100 naših sportaša u olimpijskom selu.

Jutros dok su brkati vaterpolisti "peglali" Srbiju, na tribinama su pjevali rukometaši, košarkaši, plivači, svi koji su mogli doći. Dominiković, Anzulović, Goluža, Planinić, Popović, Smiljana Marinović - svi su oni bili oni obični, mali navijači, koji su željeli biti tu. Pomoći, dati snagu onima u bazenu, dati im na zanje da ni ovako daleko od kuće nisu sami. Pjevali su pjesme koje navijači inače pjevaju njima, a kod +6 za Hrvatsku, Dominiković i društvo duhovito su skandirali "Ovo je dosadnooooo..."

Teško je reći da takvu atmosferu i takvu privrženost jednih drugima nema ni jedna od ostale 203 nacionalne delegacije u Olimpijskom selu. Ali mi imamo. I to je ono zbog čega se koža ježi, to je ono zbog čega se nije teško probuditi ni u 3, ni u 5. to je ono zbog čega srce zaigra i tako daleko od kućnog praga.

Kod nas nema zvijezda, kod nas nema noseva u oblacima. Svi za jednoga - jedan za sve, najbolje dočarava još jednu veliku hrvatsku sportsku priču. U vrijeme kad nam nogometna, košarkaška i rukometna liga pate i izazivaju vrlo malo pažnje, naše nacionalne momčadi haraju svijetom i ravnopravno se nose s najvećim svjetskim silama. Devedesete su bile "plod rada u bivšoj državi". Ovo danas? Ovo je samo naše. I izgleda fantastično. Uživajmo! Nije uopće važno hoće li završiti medaljama. Uživajmo što ih imamo i što nas svojim ponašanjem i rezultatima čine ponosnima.