Dugopolje svijetli u mraku

Šibenik u Europi, Europa u Dugopolju. Tom rečenicom mogla bi se početi pričati priča o mjestu 15 kilometara udaljenom od Splita, koje je u posljednjih desetak godina doživjelo ekspanziju kakvu nije ni jedno mjesto izvan zagrebačkog prstena. Prometnu, gospodarsku, infrastrukturnu i - sportsku.

U samo desetak godina Dugopolje se iz sela nadomak Splita pretvorilo u najbogatiju Općinu u Hrvatskoj. Uvijek se dosad iz Dugopolja išlo na posao u Split, sad se iz Splita ide na posao u Dugopolje. Planski i dugoročni razvoj po fazama, izraz koji je u našoj zemlji uglavnom fiktivan teorijski koncept neprimjenjiv u praksi, osnovni je razlog uspjeha kojim već godinama koordinira tamošnji načelnik Općine Zlatko Ževrnja, "alfa i omega" veličanstvene priče koja se kotrlja na priključku grada Splita na Dalmatinu.

Prvi izlazak NK Šibenika u europska natjecanja bila je prigoda da dugopoljski Stadion Hrvatskih vitezova zasja punim sjajem. Dosad su se samo lokalni trećeligaši divili onome što je izniklo u kršu Dalmatinske zagore, ni sami ne vjerujući da će tu zaigrati. UEFA je svoje inspektore u Dugopolje poslala prije nekoliko mjeseci i oduševljeno podigla palac već pomalo umorna od oronulih zdanja i molitvi iz HNS-a prigodom svakog posjeta našem "nacionalnom stadionu".

Stadion po standardima Uefe s 5.200 natkrivenih sjedećih mjesta, LCD semafor, reflektori, svlačionice iz prve kategorije, klimatizirani prostori za novinare, pomoćni teren s umjetnom travom. Što će sve to jednom malom mjestu i klubu koji će ove sezone po prvi put u svojoj povijesti igrati u Drugoj ligi? Zaista, bilo bi besmisleno kad ne bi postojala neka "šira slika" i kad iza svega ne bi postojala neka čvrsta podloga. A u Dugopolju ona itekako postoji.

Ne, ne trebate se plašiti da će Dugopolje prije ili kasnije završiti kao Suhopolje ili Velika. Nikakvih dodirnih točaka ove priče nemaju. Dok su Suhopolje i Velika svoju priču gradili na labavim nogama prvenstveno se hraneći prkosom svojih lokalnih šerifa naspram "onih u Virovitici" ili "onih u Požegi", Dugopolje je u izgradnju svoje sportske infrastrukture i budućnosti krenulo tek nakon što je osiguralo financijsku stabilnost i gospodarsku moć. I što je još važnije - cijela priča ne ovisi samo o jednom čovjeku, niti je ovisna o političkim previranjima.

Da znaju što rade i kako to napraviti, Dugopoljci su pokazali odbivši nekoliko ponuda za "preskakanjem stepenica" na putu prema prvoligaškom društvu. "Nismo još spremni za Prvu ligu, nigdje nam se ne žuri. Želimo ojačati na svim razinama, kako u gospodarstvu, tako i u sportu", rezonirao je načelnik Ževrnja, ujedno i predsjednik kluba. I odbio bilo kakvu pomisao o brzopoteznom punjenju svlačionice igračima koji bi mu već naredne sezone garantirali ulazak među prvoligaše. Umjesto toga - radije se odlučio na razvoj omladinske škole koju je dao u ruke Siniši Jaliću.

No, ono što posebno intrigira u dugopoljskoj nogometnoj priči nije samo činjenica da hrvatski nogomet korak po korak dobiva jedan novi, stabilan i siguran klub čvrstih temelja, umjerenih ambicija i kristalno jasnog puta kojeg se drži godinama, već sportska infrastruktura i razvojna vizija koja u Dugopolju želi napraviti ono o čemu hrvatski sport, ali i hrvatsko gospodarstvo sanjaju već godinama. Cjelogodišnji sportski turizam. Mjesto gdje će se moći pripremati domaći i strani klubovi, prostor gdje može doći bilo koja svjetska sportska momčad.

Naime, osim već dovršenog i otvorenog Stadiona Hrvatskih vitezova, pomoćnog terena s umjetnom travom, hotela visoke kategorije i Centra zdravlja na kojemu će Dugopolju moći pozavidjeti većina hrvatskih gradova, u procesu izgradnje su sportske dvorane, od kojih će glavna primati 2.000 gledatelja, kompleks olimpijskog bazena, nekoliko teniskih terena, a kao kruna svega - uskoro će prvi bageri zaorati prostor gdje će na više od 50.000 kvadrata niknuti najveći Aqua Park u ovom dijelu Europe. S termama i sadržajima zbog kojih bi se naši nogometni reprezentativci brzo mogli "odljubiti" od Čateža.

Dok se desetljećima razvlači priča u koju više nitko ne vjeruje o Tuhelju kao bazi naše nogometne reprezentacije, na drugom kraju zemlje tiho i nenametljivo stvaraju se svi uvjeti za pripreme ne samo naših, nego i inozemnih sportskih momčadi. Bit će zaista sramotno ako tromi i inertni HNS ne prepozna i ne iskoristi ono što mu je palo s neba. Zašto Dugopolje ne bi postalo novi hrvatski Čatež?

Bit će sramotno ako mlade hrvatske reprezentacije i dalje budu zavezane unutar trokuta Varaždin - Zaprešić - Velika Gorica, kao što će biti sramotno ako se nogometna reprezentacija i dalje bude pripremala izvan Hrvatske, a HNS i dalje bude izmišljao tragikomične razloge zašto hrvatske reprezentacije ne igraju u onim dijelovima zemlje u kojima sigurno nikome neće pasti cigla na glavu tijekom utakmice ili gdje lopta neće završiti u obližnjem voćnjaku.

Svaki dolazak Uefine delegacije na Maksimir za HNS, a i sve nas, znači neugodu, crvenjenje, izvlačenje i muljanje. S druge strane, Uefin posjet Dugopolju donio je i HNS-u barem malo ponosa, čestitki i kredita. Dugopolje je nešto čime bi se hrvatski nogomet trebao ponositi, promovirati ga i iskoristiti. Jest da je 400 kilometara udaljen od glavnog grada, ali nije valjda da granice Hrvatske sežu samo dokle se baca pogled iz Rusanove 13?