"Finalu su nedostajali - Hrvati"

U Berlinu je počelo, u Berlinu je završilo. Barem što se Sportneta tiče. Točno mjesec dana nakon odlaska u Njemačku, kratkotrajnog povratka kući i onda odlaska na finalni vikend, red je sažeti dojmove.

Foto: Bernard Jurišić

Krenimo s kraja. Finale Svjetskog prvenstva nešto je što sanjaju svi zaljubljenici u nogomet. Sam taj spektakl, značaj, gledanost, sve to donosi neki poseban osjećaj, neko posbeno zadovoljstvo što ste na tom mjestu u to vrijeme.

No, iskreno govoreći, atmosfera u gradu i na samom stadionu bila je daleko od one s početka. Daleko od onoga što su Hrvati i Brazilci napravili na otvaranju svog puta 13. lipnja. Iako su se i jedni (realno) i drugi (nerealno, pa vi pogodite tko su koji) nadali da bi ovu priču mogli završiti kako ju je završio Sportnet.hr, otvaranjem i zatvaranjem u Berlinu, tu su prigodu dobili neki drugi.

Foto: Bernard Jurišić

Već uoči finala u Njemačkoj se raširila priča kako će u finalu igrati "dvije reprezentacije s najmanje navijača". Teško je povjerovati, jedna Italija i jedna Francuska, da su tako slabu podršku imali ne samo u finalu, nego i inače tijekom prvenstva.

Na finalnom okršaju jednih i drugih bilo je daleko manje od 10.000. Ulaznice preskupe, novci se potrošili tijekom mjesec dana? Ma dajte. Da je Hrvatska kojim slučajemo došla do finala, uvjeren sam da bi na dan utakmice Berlinom šetalo i 100.000 "kockica".

Foto: Bernard Jurišić

Razočaranje atmosferom podijelili smo s većinom inozemnih novinara, koji su se složili da je doživljaj na kraju bio nepotpun.

"Nedostajala je tu jedna 'prava' momčad. Brazilci, Argentinci, Englezi, pa i vi Hrvati. Ovi navijači su 'bez veze', Talijani su šminkeri, Francuzi nisu ni saživjeli sa svojom reprezentacijom, a ni brojni Nijemci nisu se znali oglasiti slaveći svoju reprezentaciju. Zamislite da smo se ovdje našli vi i mi, zar mislite da ne bi bilo ljepše i na tribinama i na travnjaku?", vrtio sam priču s jednim engleskim kolegom dok smo otključavali svoje ormariće i spremali stvari nakon utakmice u Media Centru. "Mi i vi", pomislio sam i ja, ali su mi misli odmah odletjele na nešto što mu nisam rekao. "Ma da smo barem mi..."

Foto: Bernard Jurišić

FIFA još uvijek vrti priču kako sve što rade, rade zbog navijača. Puno je stvari kojima dokazuju da ima i nešto vrjednije. Sponzori. Novac. Donekle razumljivo, ali ne u omjeru koji sve više prevladava u našem nogometu. Logično je zapitati se - hoće li na sljedećem natjecanju navijači dobiti i manje od 8% kapaciteta stadiona, jer će većina otići "onima bez kojih se ne može"?

U Njemačkoj smo stekli još jedan dojam. Nema onoga tko ne vrti glavom na spomen novog Svjetskog prvenstva, za četiri godine u Južnoj Africi. Njemačka je postavila (pre)visoke standarde, a čini se da u svoju (nelogičnu) odluku o smjeni kontinenata svake četiri godine, lagano počinje sumnjati i FIFA.

Foto: Bernard Jurišić

Jer, Njemačka je ipak bila dostupna svima, ne samo Europljanima. Europa je ipak centar nogometnog svijeta i mnoge stvari koje ona može, drugi mogu samo sanjati. Milijuni navijača koji su se slili u Njemačku, napunili kesu i Njemačkoj i Fifi, sigurno se neće ponoviti u Južnoj Africi.

Ne samo iz razloga što je predaleko, nego i iz brojnih drugih. Južna Afrika ipak je neki drugi svijet. "U redu, ako su htjeli dati Africi mogućnost da se predstavi, ali Južna Afrika je totalan promašaj. U najboljem slučaju morali su prvenstvo dati nekoj sjevernoafričkoj zemlji, Tunisu, Maroku, Alžiru, a po meni najbolja opcija za 2010. bila bi neka od arapskih zemalja. Saudijska Arabija, Katar, Bahrein, to bi bilo nešto sjajno, jer ljudi leže na novcima. A i nije toliko daleko, ni fizički, ni mentalno, kao što je Južna Afrika ostatku svijeta", zabilježio sam u razgovoru s još jednim kolegom, ovog puta s također dalekih Falklandskih otoka.

Foto: Bernard Jurišić

Njemačka je zaista ponudila maksimum. Nije bilo reprezentacije bez nekoliko tisuća navijača (što sigurno neće biti slučaj u Južnoj Africi), kulture i jezici su se miješali, povezivali, upoznavali. Bilo je to zaista lijepih mjesec dana, dobro organiziranih, dobro isplaniranih i dobro izvedenih.

Iako su se mnogi Hrvati razočarali u rezultat koji je postigla Hrvatska, ja nisam bio pretjerano razočaran. Da, mogli smo bolje, možda smo i morali bolje, ali samo onaj tko je uživo vidio sve ono što se zbivalo u Njemačkoj, može s punim pravom i bez trunke oklijevanja reći - velika je stvar što smo u svemu tomu sudjelovali. Koliko je samo ljudi vidjelo i upoznalo hrvatske navijače, kulturu, zastavu, koliko je samo dobrih vibracija otišlo od strane naših navijača na sve strane svijeta.

Sve se to pamti i zbraja. Sve je to dio priče s naslovom "Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006." Južna Afrika 2010? Daleko je to. Na sve načine.