Gubitnici godine

Tri minute prije kraja treće četvrtine na semaforu je svijetlio rezultat 37:56. Deset tisuća Turaka nijemo je promatralo kako tone njihov san o osvajanju Europe, zbog kojeg su i doveli Europsko prvenstvo na samo jugoistočnu granicu kontinenta. Hrvatska je bila na putu u polufinale, u borbu za medalje. S "jednom i pol" nogom na Svjetskom prvenstvu u Indianapolisu.

Tog trenutka krenuo je turski "stampedo". Na krilima domaćinskog zanosa, probuđene publike i ponekog očekivanog sudačkog poklona, hrvatska se prednost topila, a već gotovo dosanjani san o povratku na veliku scenu kopnio iz napada u napad. Dok smo gledali svi mi koji smo samo to i mogli, gledao je i Aco Petrović. Blijed i skamenjen na klupi pratio je kako brod tone, bez ideje kako ga pokrenuti i što izmisliti da se barem jedna rupa zakrpa.

Izgubili smo 87:85, izgubili nakon toga i od Francuza u borbi za SP, završili sedmi i pognutih glava otišli iz Turske. Do danas taj četvrtfinalni poraz ostao je u Acinom trenerskom životopisu kao najcrnji trenutak. Najveća crna rupa u kojoj nije našao način kako u 13 minuta obraniti 19 poena prednosti. Naravno da nije jedini krivac, ni "neposredni proizvođači" nisu se iskazali, no zbog toga svaki brod i ima kapetana. Najmudrijeg i najsmirenijeg. Onoga tko je školovan i mjerodavan u pravom trenutku povući pravi potez da se spriječi brodolom.

Tu istu utakmicu Aco Petrović već godinu dana proživljava i za kormilom Zadra. Već drugu sezonu njegova momčad stječe tih figurativnih "+19" nizom pobjeda tijekom sezone, a onda ih u "crnoj rupi" prospe u samo jednoj utakmici. I to baš u onoj jednoj koju ne smije izgubiti.

Četvrta utakmica prošlogodišnje finalne serije, krcate Jazine, cijeli Zadar spreman na proslavu naslova prvaka. Trebalo je "samo" ubilježiti tu četvrtu utakmicu u Jazinama, koju bi uz onakvu navijačku energiju vjerojatno dobila i puno lošija momčad. Izgubili su. Imali još jednu šansu četiri dana kasnije u Zagrebu, izgubili i nju. I to "sa stilom", s više od 30 poena zaostatka.

Polufinale ovogodišnjeg Kupa Krešimira Ćosića, utakmica protiv protivnika kojeg su u preostale tri utakmice ove sezone lako pobijedili i dvije godine zaredom "peglali" u finalima istog natjecanja. Izgubili su i nju. Na stranu kontroverzne sudačke odluke i Acino kontroverzno ponašanje. Izgubili su. Od lošijih, barem sudeći po ostalim međusobnim okršajima.

Prošlotjedna utakmica protiv Cibone, protivnika kojeg su ove sezone već triput pobijedili. Četvrtom pobjedom bi Cibonu gurnuli još dublje u mulj i borbu čak i za mjesto u doigravanju, a sebi trasirali ugodan put u Ljubljanu, na završnicu NLB lige. Izgubili su. "Klinički mrtvu" Cibonu vratili u život, sebi zakomplicirali završnicu sezone.

I onda premija. Polufinale NLB lige koje ih je moglo potpuno približiti Ciboni u bodovanju za Euroligu. I opet protivnik kojeg su već dvaput ove sezone pobijedili. Treći put, kad je to nešto značilo - izgubili. I utakmicu i dobru atmosferu i psihološku prednost koju su imali nad Cibonom u završnici sezone. Ali najvažnije od svega - u jednoj su utakmici prosuli 12 mogućih euroligaških bodova za koje su "krvarili" šest mjeseci. Bodove koje će više teško nadoknaditi.

Spomenuti bi se moglo i ispadanje od Pamese u osmini finala ULEB Kupa (posebno uzvrat gotovo bez borbe u Valenciji), no u tom je srazu Zadar ipak bio kvalitativno podređen. Spomenuti bi se moglo i četvrtfinale NLB lige protiv FMP-a, koje su u prvoj utakmici iščupali tricom Baraća u zadnjoj sekundi za produžetak, a majstoricu i Final Four osigurali tek koševima Brewera iz slobodnih bacanja nekoliko sekundi prije kraja. Tada je ušlo, a nije moralo.

Zadnju godinu dana pobjede Zadra temelje se na dva faktora. Šutu i Tornadu. I to uglavnom obje varijable moraju biti zadovoljene da bi se pobijedilo. Što je alternativa kad stane šut? Opet šut. Treća opcija? Još malo šuta. A kad šut ne ide? Onda se gubi, bez obzira tko je na suprotnoj strani. Geoplin Slovan, Helios, Vojvodina, Eiffel Towersi ili nikad lošija i demoraliziranija Cibona.

Za klub koji ima takvog "šestog igrača" kakvog na tribinama ima Zadar, ovakvi porazi zaista su bolni. Ali ne može Tornado zvati minutu odmora kad brod tone i reći igračima nešto pametno. Ne može Tornado skupiti novce za plaće da igrači ne štrajkaju uoči najvažnijih utakmica sezone. Ne može Tornado reći igračima da rade prekršaj prije šuta Pavkovića tri sekunde do kraja četvrtine u kojoj nisu u bonusu.

Nije Tornadov posao da podigne psihički slomljenog Lalića, pravilno iskoristi borbenog i skočnog Macuru, vrati u život izgubljenog Gečevskog ili zauzda ponekad nekontroliranog Brewera. Ne može Tornado naučiti igrače Zadra kako se igra napad protiv zone.

Zadrova struka tek na kraju travnja shvaća kako "ima problema protiv zonske obrane" i kaže kako će "raditi na tome do kraja sezone". Skoro da se i ne trebaju truditi. Od ove konkurencije u Ligi za prvaka ionako im ne prijeti neka velika opasnost. Osim možda od Cibone, kojoj su sami poklonili "novi elan" porazima u Jazinama i u Ljubljani.

Zadar s Acinim i jednako toliko Giergijinim potpisom ima još šanse do kraja ove i u narednoj sezoni kad završava trogodišnji ciklus bodovanja za Euroligu, pokazati da su porazi u velikim utakmicama ipak "zakon velikih brojeva", a ne pravilo. Ukoliko to ne uspiju, Zadrane bi ova sezona mogla progoniti kao što će Acu cijeli život onih posljednjih 13 minuta u Istanbulu....