Hajdukov europski križni put

Nakon slavne i sjajne 1995. godine (ne samo na sportskom planu) i vremena kad je Hajduk zadnji put živio europsko proljeće, kao da se neko prokletstvo uvuklo u europske ambicije splitskog kluba. Kluba koji je navikao otvarati europske šampanjce, koji je navikao stizati do četvrtfinala i polufinala Kupa prvaka, Kupa pobjednika kupova, Kupa Uefe, koji je tjerao mnoštvo europskih klupskih giganata da strahuju od dolaska u Split.

Puno klinaca koji danas razvijaju Hajdukove zastave zapravo ni ne znaju kakav je klub (bio) Hajduk. Tko više čita knjige, tko se više sjeća dana ponosa i slave, tko danas može reći "Opet ćemo mi tako" i iskreno u to vjerovati? Što se to dogodilo s "europskim Hajdukom"?

O razlozima ovog puta nećemo, nego se samo podsjetiti "europskog križnog puta" kojeg Hajduk prolazi u posljednjih desetljeće i pol. Baš od one sezone kad su na Poljud u Ligi prvaka stizali Legia, Benfica, Anderlecht, Steaua i u to vrijeme najjača europska momčad - amsterdamski Ajax.

Hajduk je u proljeće 1995. bio na krovu svijeta. Ulazak među 8 najboljih klubova Europe i domaća nula s budućim prvakom Starog kontinenta djelovali su nestvarno. Konsolidirani klub koji je jesen prije u svoje odaje vratio Štimca, Asanovića, Vučevića, Gabrića i postigao ekspresni uspjeh ulaskom u skupinu Lige prvaka djelovao je kao organizacija koja je osigurala sezone vladavine domaćim natjecanjima. I financijski i kvalitetom Hajduk je bio ispred svih. Iz današnje perspektive se vidi da je nedostajala jedna komponenta. Nažalost, jako važna. Strateško planiranje budućnosti. Bio je to "instant-uspjeh" za jednu sezonu.

Naredne sezone Hajduka je UEFA iz Splita preselila u Rijeku zbog "ratnih opasnosti", a sve što je izgrađeno u sezoni prije srušilo se kao kula od karata nakon nes(p)retnog ispadanja od grčkog Panathinaikosa. Glavni igrači su otišli, novac se potrošio, a klub nije osigurao stabilnost poslovanja u narednim sezonama. S obzirom da je zagrebačka Croatia preuzela monopol nad domaćim natjecanjima, Hajduk je narednih sezona bio daleko od pokušaja za novi ulazak u Ligu prvaka, a europske ambicije završavale su u ogledima s moskovskim Torpedom, braniteljem Kupa Uefe Schalkeom i Batistutinom Fiorentinom.

Hajdukova europska kataklizma krenula je od sezone 1999/2000 i spomenute priče s bugarskim Levskim. Kroz svoju europsku povijest Hajduk nije gubio utakmice s "takvim" protivnicima. A onda su se u samo desetak godina na Splićanima izredali Bugari, Mađari, Poljaci, Irci, Slovaci.

Hajduk ozbiljnijeg protivnika u europskim natjecanjima nije izbacio još od sezone 2003/04, kad je s dva remija uspio proći Petrićev Grasshopper i otići na megdan Romi. Medgan koji bi možda također završio dobro da nije bilo onog fatalnog nesporazuma Miladina i Zlatka Runje pred kraj utakmice, kojeg je Cassano pretvorio u prolaz Rome.

Nakon toga Hajduk je tek dvaput uspio proći svoje europske prepreke, jedva protiv crnogorske Budućnosti i nešto uvjerljivije protiv malteške Birkirkare, a period između ljeta 2004. i ljeta 2005. većina Hajdukovaca najradije bi izrezala iz klupskih povijesnih knjiga. Ne treba reći više od dvije riječi: Shelbourne i Debrecen.

Ivan Katalinić i Miroslav Blažević potpisali su dva najsramotnija europska poraza u povijesti Hajduka. Posebno je užasan bio ukupni skor od 0:8 protiv mađarskih prvaka, uoči kojih je Ćiro grmio onu znamenitu rečenicu "Dajte mi Liverpool!". Zanimljivo, uoči tog debakla Hajdukovci s Nikom Kranjčarom također su gromovito ušli u prvenstvo, potopivši Osijek sa 6:0. Ispalo je da su bili "presamouvjereni" i Hajdukov se naum o prolasku do Manchester Uniteda koji je čekao u narednoj rundi rasprsnuo kao balon od sapunice.

Sjećamo se i prošlogodišnjeg stiskanja šake i čestitanja tadašnjeg trenera Ante Miše i sportskog direktora Ivana Buljana kad su Uefine kuglice Hajduku od nekoliko mogućih zvučnih protivnika dale slovačku Žilinu. A završilo se tako da Miše nije ni dočekao uzvrat na klupi Hajduka, koji je pao od jedne sasvim prosječne, nimalo talentirane, ali disciplinirane i čvrste momčadi.

A takav protivnik Hajduka čeka i ovog puta. Dinamo iz Bukurešta neodoljivo podsjeća na tu Žilinu, uz opasku da su još bolja momčad od onih Slovaka koje i Torcida pamti po lošem iskustvu. Hajdukovce očekuje 180 minuta "ratovanja" protiv disciplinirane i čvrste, tjelesno moćne momčadi, koja nikoga ne osvaja ljepotom, ali drži svoj raspored i trči do iznemoglosti.

Žalosno je konstatirati da i rumunjski klupski nogomet danas izgleda daleko modernije i discipliniranije od hrvatskog. Dok smo u prošlosti dominirali svojim talentom i kvalitetom, u današnjem nogometu izgubili smo prednost jer se talenat i kvaliteta razbijaju o hridi moći i discipline. A mi još uvijek nismo naučili da bez trke nema ni pobjede, još uvijek nismo naučili da se utakmice igraju 90 ili 100, a ne 60 minuta. Još uvijek nismo naučili da talenat u modernom nogometu više ne dobiva utakmice.

Od Levskog 1999. do Dinama 2010. Hajduk, a i hrvatski nogomet, sunovratili su se do dna i prošli put od "Zar ćemo ispadati od Bugara?", do "Pokušat ćemo parirati Rumunjima". Danas bi Hajdukov prolaz protiv Dinama iz Bukurešta bio veliko iznenađenje. A ta činjenica boli više nego bilo kakav poraz doživljen na terenu.