Ima li lijeka za "makabizaciju"?

"Makabizacija" je pojam koji najsažetije i najjasnike definira situaciji u većini hrvatskih državnih prvenstava u 17 godina dugoj samostalnosti naše zemlje. Košarkaši Cibone, rukometaši Zagreba, odbojkaši Mladosti, rukometašice Podravke... u 17 godina prosuli su tek poneki naslov, usput se obranivši od svih "dosadnih mušica" koje su ih tijekom ovih godina pokušavali napasti. Na ovaj ili onaj način, monopol je nazočan u svim najpopularnijim ekipnim sportovima osim nogometa, vaterpola i ženske košarke.

I dok su monopolisti gotovo dva desetljeća sustavno i uz svesrdnu podršku Saveza koji bi trebali brinuti "o svima, a ne samo njima" uništili praktično svu neizvjesnost i naboj u većini naših prvenstava i natjecanja, čini se da se "panika" počela pojavljivati tek kad je monopol počeo ubijati ono najpopularnije. Nogomet.

Da, Dinamo je danas na pragu višegodišnje dominacije koju, dojam je, mogu jedino sami upropastiti lošim potezima i odlukama. Konkurencija kojoj su "modri" odmaglili na baš svim razinama marketinške, sportske i financijske organizacije ne ulijeva povjerenje da bi hrvatsko nogometno prvenstvo narednih godina konačno moglo ponuditi nešto više od borbe za drugo mjesto i "goli život".

Međutim, u dominaciji koju je Dinamo kreirao u posljednje tri godine jako je puno ironije. Počevši od situacije da su "modri" postali toliko dominantni da više ni svojim navijačima nisu zanimljivi, do činjenice kako je toliki napredak i odmak od ostatka HNL-društva posredno i njima donosi - probleme. Nestalo je čak i tradicionalnog "gunđanja" sa svih strana, onog buntovništva koje je pratilo "državnog ljubimca" Croatiju u vrijeme kad su klub štitili i suci i Savez i politika.

Današnji Dinamo potpuno je drugačija priča. Priznao je to i "blic-predsjednik" Hajduka Željko Jerkov, koji je rečenicom "Za razliku od vremena Croatije, ovaj Dinamo konkurenciju je pregazio svojim radom i sposobnošću svoje Uprave i možemo im samo čestitati", izrekao najveći kompliment svom najvećem konkurentu. Istovremeno i najveću istinu.

No, hoće li ovakva Dinamova dominacija "ugristi za rep" upravo - Dinamo? Hoće li "modri" postati taoci "blata" kojeg su ostavili iza sebe i hoće li ih loša i neambiciozna domaća konkurencija nastaviti gušiti u novom koraku naprijed kojeg planiraju? Sam Zoran Mamić rekao je kako "novac nije presudan za dovođenje nekog zvučnog pojačanja, jer pravi igrači jednostavno neće doći u Dinamo dok nam je liga takva kakva jest".

Baš ironično. Dinamo je danas dobro organiziran klub "sa glavom i repom", ima novca za platiti pravog igrača, ali takav igrač neće u Dinamo jer ne valjaju Hajduk, Rijeka, Osijek i ostali. Što tu Dinamo može napraviti?

Zapravo jako malo. Zar bi Dinamo trebao dio novca od prodaje Modrića davati svojim konkurentima? Zar bi Dinamo trebao učiti čelnike Hajduka kako da stvore pravog igrača i kako da ga prodaju po pravoj cijeni? Zar bi Dinamo trebao brinuti o tome da Rijeka bude jača i ne uzeti im Sharbinija? Zar bi Dinamo trebao javiti Hajduku "znate, imate jednog talentiranog klinca u Vranjicu kraj Splita, odličan je, uzmite ga vi da vam ga mi ne uzmemo"? Zar bi se Dinamo trebao sniziti da bi drugi izgledali veći?

Ipak, u Dinamu bi mogli (a i morali) razmisliti o sudbini koju su doživjeli drugi hrvatski "monopolisti". Ni jedan od "monopolista" nije izvukao nikakav poseban profit od svog monopola, osim što je svoj ego nahranio titulom "nedodirljivog u selu". A kad "izađu u grad" dobiju po leđima, pokunjeno se vrate kući i tamo opet godinu dana liječe svoje masnice.

Nitko ne može poreći činjenicu da su Cibona, RK Zagreb i slični svim silama radili na tome da u Hrvatskoj nemaju pravu konkurenciju. Isto kao što nitko ne može poreći činjenica da se ta "konkurencija" vrlo često gušila u vlastitom neznaju i nedostatku strategije. Stoga bi Dinamo morao prepoznati trenutak, shvatiti situaciju i povesti borbu za boljitak cijelog našeg nogmeta. Maksimirsko odmahivanje rukom uz "nije to naš problem" moglo bi se njima obiti o glavu više nego ikome. Dinamo bi morao naći način da "motivira" i Hajduk na zajedničku borbu za boljitak hrvatskog nogometa. Koji će automatski generirati boljitak i za naša dva najveća kluba.

Što za rezultate i ambicije jednog kluba predstavlja prava, zdrava konkurencija makar i jednog jednako ambicioznog konkurenta, najbolje oslikava naše vaterpolsko prvenstvo. Jug i Mladost "ganjaju" se godinama, tjeraju jedan drugog na još bolje, još više, ni jednog trenutka ne dozvoljavaju suparniku opuštanje. Uz njih, na površinu se ponekad probiju i neki drugi, poput Šibenika, Poška, Primorja, Mornara..., koji "skupo prodaju svoju kožu" i tjeraju dva najbolja na maksimalan angažman. Do čega je sve to dovelo? Do toga da hrvatski klubovi haraju europskim kupovima, čak i oni koji nisu Jug ili Mladost. Do toga da ove godine hrvatsko prvenstvo ima dva predstavnika euroligaškom Final Fouru. Do toga da se već danas veselimo sljedećoj vaterpolskoj sezoni za koju su i Jug i Mladost već počeli pripreme i najavljuju još bolje rezultate.

Zašto hrvatski vaterpolo ne bi poslužio kao primjer ostalim našim sportovima i natjecanjima da se uistinu može? Problem su novci? Zar mislite da se Jug i Mladost kupaju u novcu? Naravno da nisu, ali s tim novcem očito znaju, za svaku uloženu kunu pet puta promisle i pametno je ulože. U vrhunske igrače, vrhunske trenere, vrhunske mlade talente. Ne trebaju Hajduku, Rijeci, Zadru, Metkoviću i ostalima primjeri iz inozemstva. Neka radije upitaju one u Gružu ili na Savi kako se to u Hrvatskoj stvara vrhunski organiziran i svjetski vrijedan sportski kolektiv.