Iznenađen i uvrijeđen

Po završetku subotnje utakmice s Varteksom, Hajdukov trener Zoran Vulić izgledao je loše. Usprkos pobjedi 2:0, usprkos činjenici da je od Hajdukove momčadi stvorio pravog goropadnika na domaćem travnjaku i što je njegova momčad u Poljudu posljednji prvenstveni pogodak primila 1. listopada od Dinama. Usprkos stotoj pobjedi za kormilom Hajduka.

Puno snažnije od svega navedenog, na Vulića je djelovao zvižduk kojim ga je dočekao dio domaćih navijača prilikom predstavljanja uoči utakmice. Svakome tko duže vrijeme prati Vulićeve "mijene" bilo je jasno. Njegova taština u subotu bila je ozbiljno uzdrmana.

Publika ga je označila glavnim razlogom dvije "nikakve" utakmice u Maksimiru u posljednjih mjesec dana i brzo razbijenih nada u osvajanje trofeja već ove sezone.

Vulića najviše pogađa činjenica da mu je brzo zaboravljeno kako je prošlog ljeta preuzeo Hajduk u situaciji kad ga "nitko nije htio" i vratio ga u vrh hrvatskog nogometa. No, Hajdukov strateg bi trebao znati da se u nogometu ne živi od minulih zasluga i da neće moći još dugo igrati na kartu "gdje je Hajduk bio prošle, a gdje ove godine". Negdje drugdje možda bi i mogao, u Hajduku sigurno ne.

Vuliću definitivno pripadaju najviše zasluge za brzi oporavak prošlogodišnje gubitničke momčadi, s kojom se sprdalo pola HNL-a. Time je kupio povjerenje Branka Grgića, koji mu i zbog "starih dugova" (dvaput je Vulić već odlazio zbog njega) ove sezone čvrsto čuva leđa i zacijelo ga ni jedan rezultat do kraja sezone neće ponukati da Vuliću "odreže glavu".

I u tome je Grgić u pravu, jer Vulić je povjerenje zaista i zaslužio. No to povjerenje nekim je potezima kompromitirao i toga mora biti svjestan. Najviše iritira njegov arogantni stav koji mu ne dozvoljava da prizna pogrešku, čak ni u situaciji kad svi vide da je pogriješio. Ni u kojoj situaciji nije spreman javno raspravljati o svojim krivim potezima.

Iz splitske perspektive još više zabrinjava činjenica da Hajduk zapravo uopće nema nacrt momčadi za sljedeću sezonu, iako je ova službeno potrošena kako bi se "klub spremio za najviše ciljeve dogodine". Vulić se opredijelio za opciju "radije s polovnjacima biti pet bodova iza Dinama, nego zaista spremati momčad za dogodine i zaostajati deset".

Tu zaista jest ograničen i ambicijama Hajduka koje su uvijek najviše i teško bi opstao do proljeća da nije napravio "čudo" u jesen. Ali njegova je greška ta što tijekom zimskog perioda nije jasno odredio prioritete za proljeće.

Prioritete prema kojima bi zabranio odlazak Luki Vučku, prioritete prema kojima bi umjesto dovođenja nedokazanih igrača poput Rubila, vezni rez popunjavao Gabrićem, Ljubičićem i ostalim "klincima" (iako riječ "klinac" baš i ne pristaje 20-godišnjacima) koji bi odrastali uz Musu, Carevića, Živkovića. Prioritete prema kojima bi Živkovića po potrebi mijenjali i s njim u tandemu stasavali olako pušteni Vučko, Pandža ili Buljat, a ne 32-godišnji kikser Žilić, kojemu za dva mjeseca ističe ugovor. Pa makar to značilo i poneki bod manje, poneku pogrešku više.

Vulića je uvrijedio "brzi zaborav" s tribina, ali njegova tvrdoglavost je zapravo najveći razog što je od navijača dobio "jezikovu juhu". Ako već ima sigurnost na klupi (zar baš predsjednik Grgić nije najveći "papagaj" kad se spomenu ovogodišnje ambicije i "spremanje momčadi za sljedeću sezonu"), zašto nije preuzeo poneki rizik više, u svrhu posla kojeg bi trebao raditi i u narednoj sezoni? Zar Vulić i dogodine u "pravu" borbu za trofeje namjerava krenuti s novim "zakrpama"?

Na stranu sve što je Vulić minule jeseni napravio za oporavak kluba koji je prošle godine bio u "knock-downu", ali koliko uspješnom se može smatrati sezona u kojoj će Hajduk ionako ostati na priličnoj udaljenosti od realno kvalitetnijeg Dinama, a momčad za dogodine opet će od početka slagati na ljeto i nakon što se ispadne iz Europe? Jer momčad koja ne može zabiti gol protiv bunkera u Vinkovcima ili Puli, u Europi će brzo biti ismijana.