Ja ću budan sanjati...

Zapanjujući je pogled na sastave četiri najozbiljnija (?) hrvatska košarkaška kluba. Nikad više stranaca manje ili više upitne kvalitete, nikad manje pravih domaćih aduta za vjeru u bolje rezultate i nakon što strancima "istekne žeton".

Četiri naša predstavnika u NLB ligi u svojim prijavljenim sastavima imaju čak 12 stranaca, od čega u Ciboni igraju čak petorica! Ruku na srce, nisu to igrači zbog kojih se kupuju ulaznice i koji pune dvorane, niti su ekstra kvaliteta koja garantira neki veliki rezultat bilo kojem od klubova. To su više ili manje, igrači koji nisu mogli naći angažman u nekim bogatijim zemljama i ligama, pa su se zadovoljili i "bilo čim".

Ono što zaista vrijedi već je odavno "ugrabljeno" u Španjolskoj, Grčkoj, Italiji, Turskoj, a hrvatski klinci dobili su prigodu odrastati uz drugorazredne "pištoljdžije" koji će klupskim čelnicima poslužiti kao sredstvo za ostvarivanje mizernih ciljeva zacrtanih na početku sezone.

Nije to krivnja samo klubova. Loša politika Saveza prema mladim igračima, hrvatskom prvenstvu i klubovima, natjerala je četiri naša elitna kluba da posežu za polovnim i kratkoročnim rješenjima, jer im zapravo ništa drugo i ne preostaje.

Ciljevi svih klubova, osim euroligaški privilegirane Cibone, svode se na frustrirajući zatvoreni krug "igram regionalnu ligu da bih se spremio za prvenstvo u kojem mi je cilj izboriti regionalnu ligu gdje ću se spremati za prvenstvo", bez ikakvih većih dometa i ikakvih viših mogućnosti. Za taj "beskrajni dan" kriva je nebriga HKS-a za dugoročni boljitak i budućnost hrvatske košarke, ali i zatvorenost i elitizam kojeg propagira gazda europske klupske košarke, ULEB.

Polovni ciljevi stoga se mogu i opravdati polovnim rješenjima i polovnim "pojačanjima". Stoga smo se nostalgično prisjetili ne tako davnih godina kad su hrvatski klubovi igrali u europskim, a ne regionalnim natjecanjima, kad su i drugi klubovi osim Cibone putovali na europska gostovanja koja nisu Vršac, Banja Luka, Podgorica ili Domžale. Dana kad hrvatska klupska košarka nije bila visokim zidovima omeđena od Prevlake do Dunava. I kad smo međunarodne utakmice igrali i dalje nego "od Vardara pa do Triglava".

Mašta nema granica kakve danas ima naša košarka, pa smo se zapitali kako bi izgledali hrvatski košarkaški klubovi kad bi se u njihovim dresovima nalazili samo igrači odrasli u vlastitom "inkubatoru"? Prelistavanjem arhiva od posljednjih 15 godina, složili smo zaista zanimljive momčadi.

Promatrali smo igrače koje su određeni klubovi stvorili u svojim omladinskim školama. Naravno, teško je bilo biti potpuno isključiv, jer su mnogi igrači odrastali na nekoliko adresa, u velike dolazili iz manjih sredina kao kadeti ili juniori, no pridijelili smo ih klubovima u kojima su proveli najvažniji dio svog sazrijevanja i početak karijere.

Cibona bi tako danas mogla na parket izvesti sljedeću dvanaestoricu: Zoran Planinić, Damir Mulaomerović, Goran Kalamiza, Dubravko Zemljić, Damir Markota, Slaven Rimac, Gordan Giriček, Mate Skelin, Nikola Radulović, Marko Šamanić, Ivan Grgat i Dalibor Bagarić.

Zamislite da im s druge strane u žutom splitskom dresu stoje: Srđan Subotić, Igor Miličić, Hrvoje Perić, Nikola Vujčić, Andrija Žižić, Damir Rančić, Roko Ukić, Bruno Šundov, Matej Mamić, Ante Grgurević, Nikša Prkačin i Krešimir Lončar.

Koliko bi Zadrana dolazilo u Jazine da pred njih istrčava sljedeća momčad: Jakov Vladović, Marko Bulić, Marko Popović, Branimir Longin, Hrvoje Perinčić, Ivan Perinčić, Martin Vanjak, Siniša Kelečević, Tomislav Ružić, Jurica Ružić, Marko Banić i Jurica Žuža?

Ili da u Trnskom zajedno zaigraju Damir Milačić, Ivan Tomas, Damir Miljković, Marko Tomas, Mario Stojić, Stjepan Marinović, Josip Sesar, Mario Šaronja, Joško Garma, Krunoslav Simon, Ante Tomić i Nikola Garma.

Dok bi četiri momčadi pred krcatim tribinama razigravale za prvaka države, svoje mjesto među 12 čekali bi Poljak, Henjak, Pašalić, Tomeljak, Miliša, Pejčinović, V. Anzulović, Pestić...

A ostatak lige? Iznimno jaku Rijeku predvodili bi Davor Kus, Marijan Mance, Marino Baždarić, Andrej Štimac, Siniša Štemberger, Jasmin Perković i Goran Vrbanc, a Šibenik bi se borio za Europu s Mirom Jurićem, Frankom Nakićem, Petrom Malešom, Ivanom Kapovom, Jeronimom Šarinom, Zoranom Huljevom...

Strah i trepet svih klubova bila bi visoka linija Zrinjevca Mario Kasun, Jurica Golemac, Frano Čolak, Osijek bi predvodio tandem Vladimir Krstić - Zvonimir Ridl, a momčadi Slavonskog Broda i Pule složile bi se oko Marka Piplovića i Sandra Nicevića. Dubrovčani bi na sve načine pokušavali privoljeti svoje "razasute sinove" Prkačina, Tomića i Perića da se priključe Lukši Andriću i Anti Vranješu u stvaranju prve velike "gosparske" momčadi.

Dok misli vrludaju krcatim Gripama, Jazinama, Baldekinom, Draženovim domom, navijačkim dvobojima i vrhunskim uzbuđenjima, uz taktove pjesme "Ja ću budan sanjati" sjetite se da je zapravo korisnije provjeriti je li minulog vikenda vaš omiljeni klub dobio još jedno "žeton pojačanje"...