Je li splitski vaterpolo pred eutanazijom?

Bilo je to uistinu posebno vrijeme. Hrvatska patila u borbi za neovinsost, gotovo trećina države bila je okupirana, Hrvatska rasječena na dva dijela, a iz Dalmacije se na sjever Hrvatske putovalo "preko bijela svijeta". Često se kaže da čovjek u najtežim trenucima pokazuje svoje najbolje lice. Hrvatska je u borbi za svoju neovisnost baš tih godina pokazivala svoje najbolje i najsjajnije lice, a oni na prvi linijama bojišnice često su najbolju "hranu" za očuvanje visokog morala crpjeli u sportskim rezultatima.

Upravo u vrijeme kad je Hrvatska "na iglama" iščekivala međunarodno priznanje svoje neovisnosti, kotrljala se jedna nevjerojatna sportska priča. Priča Vaterpolskog kluba Jadran iz Splita. Priča kluba koji je bio fizički odsječen od cijelog svijeta, koji je za put na utakmice morao juriti snajperskom vatrom prošaranim šibenskim mostom i masleničkim pontonom koji je bio jedina fizička veza Dalmacije s ostatkom Lijepe naše.

Amerikanci ovakve priča prodaju kao "bajke sretnog završetka". Kad bi se ovakva priča ispričala nekom američkom filmašu zacijelo bi se brzo rodio scenarij za još jednu "bajkovitu sportsku priču". Priču u kojoj skupina mladih sportaša probija sve granice i limite kako bi dosegnula najviši mogući cilj. Cilj koji je imao i svoju sportsku, ali i političku, nacionalnu vrijednost.

Hrvatski sport u trenucima ratnih tragedija i neizvjesne budućnosti kojom je hrvatska država tih godina bila opterećena, bio je najbolji veleposlanik hrvatske borbe i vlastitih vrijednosti za koje smo očajnički tražili nekakvo vanjsko priznanje. Goran Ivanišević, Dražen Petrović, Zvonimir Boban i ostali naši sportski velikani diljem svijeta vodili su svoje "ratove za neovisnost".

A s njima su u bitke znatno manje medijski praćene i priznate, vodili i vaterpolisti Jadrana. Izbjegavajući odustati od natjecanja i bitke protiv mađarskih, talijanskih i španjolskih protivnika koji su se pripremali u miru i tišini, ne slušajući zvukove sirena, ne razmišljajući o svojim najbližima koji su ostali u ratnom vihoru, ne plašeći se je li sigurno odraditi naredni trening u bazenu u kojeg svakog treba može doletjeti nekakav projektil.

Ako je ikad neka momčad došla do krova Europe isključivo na krilima prkosa, motivacije i igranja za neke "više ciljeve" osim sportskih, onda je to bio taj Jadran. Momčad koja je okupila sve najbolje što je hrvatski vaterpolo tada imao, kojoj su se priključila i dva velikana hrvatskog vaterpola iz zagrebačke Mladosti, Dubravko Šimenc i Perica Bukić. Bila je to u jednu ruku hrvatska reprezentacija pod Jadranovom zastavom. Vaterpolska momčad za koju se navijalo i u Splitu i u Zagrebu i u Dubrovniku i u Rijeci i u Osijeku, momčad koja dvije sezone igrala samo gostujuće utakmice i u njima "peglala" sve što je pred nju stavljeno.

Mjesec i pol dana nakon što je međunarodna zajednica priznala neovisnost Republike Hrvatske, Jadran je hrvatskom sportu donio prvi europski trofej. Protiv favorizirane i moćne Savone, koja je odbijanjem dolaska u ratni Split, čak i u sigurniji i mirniji Zagreb, iskoristila sve svoje veze kako bi se obje finalne utakmice igrale u Italiji. Nije im pomoglo. Jadran je "kod kuće" u Trstu nadoknadio -2 iz Savone i trijumfom 11:8 zabio hrvatsku zastavu na Mount Blanc europskog vaterpola.

Dva desetljeća kasnije - drugo vrijeme, druga sudbina. 92-godišnji Jadran već 13 godina živi s blokiranim klupskim računom, a u nekoliko navrata je "za dlaku" izbjegao sudbinu svog rivala s drugog kraja grada. POŠK je 1999. godine proslavio europski naslov, no stegnut omčom nagomilanih dugovanja ugasio se i svoje mjesto u gradskoj "preraspodjeli vaterpolske vlasti" proslijedio novoosnovanom istoimenom klubu koji ispred imena sad ima i jedno dodatno "O". Omladinski.

Dva splitska vaterpolska kluba koja su se u posljednja dva desetljeća penjala na europski tron danas su u pukoj borbi za preživaljavanje. POŠK je nakon stečaja krenuo od nule, prihvaćen je u nacionalna natjecanja bez da je morao krenuti od najniže lige, a Jadran se još uvijek bori da se do te nule nekako barem dovuče bez stavljanja ključa u bravu. Splitski vaterpolo daleko je i od hrvatske elite, o europskoj više nitko ni ne razmišlja.

Ipak, ima u toj tužnoj splitskoj vaterpolskoj realnosti i "treća strana medalje". Mornar Brodospas, nekadašnji osvajač Kupa pobjednika kupova, donedavno treći klub u gradu, danas je uvjerljiva perjanica splitskog vaterpola i posljednjih godina rezultatski najproduktivnija vaterpolska škola u Lijepoj našoj. Prošle sezone Mornareve mlađe kategorije od 10 državnih natjecanja u pet uzrasnih kategorija osvojile su čak osam titula. Juniori, kadeti, mlađi kadeti i početnici u Poljud su donijeli duple krune s državnih završnica.

Nažalost, u potpuno razrušenom ambijentu splitskog momčadskog sporta prilično je teško očekivati da će Mornar u narednim sezonama uspjeti kapitalizirati vrhunski rad s klincima. Novca za seniorski momčadski sport u Splitu je sve manje, Splitski savez sportova u kojemu vrijedi redikulozni zakon "jedan klub jedan glas" opterećuju interne borbe za (pre)vlast koje raspršuju ionako malo sredstava namijenjenih sportu, a gradsko gospodarstvo izvarano raznim lošim sportskim pričama iz prošlih godina sve rjeđe zavlači ruku u džep kako bi pomoglo sportu.

Osim financija, lijepoj Mornarevoj priči prijeti još jedna opasnost. Sve izvjesnije pokretanje regionalne Superlige u kojoj bi bilo mjesta samo za tri hrvatska kluba. Izdvajanje Juga, Mladosti i Primorja iz ostatka hrvatskog vaterpolskog društva imalo bi jednak efekt na hrvatski vaterpolo kakav je imala regionalna košarkaška liga na hrvatsku košarku. Potpunu devastaciju svih proizvodnih sredina, posljedično i pad zanimanja i kvalitete vaterpola. Jadranska vaterpolska liga imala je podršku i smisao upravo zbog činjenice da je davala mogućnost preživljavanja i ostalim hrvatskim vaterpolskim klubovima. Nema nikakve dvojbe da će bez Juga, Mladosti i Primorja svi ostali hrvatski klubovi brzo i definitivno potonuti i u medijski i u kvalitativni zapećak.

Brodospas je Mornarev zalog za miran rad s klincima, no nedovoljan za "obranu" kluba od bogatijih i moćnijih koji će uskoro zakucati na vrata nadarenih klinaca. Vaterpolo je u Splitu i dalje iznimno popularan, puno ga djece trenira, ali visoki zid između omladinskog amaterizma i seniorskog profesionalizma odavno je splitske klubove pretvorio tek u servis bogati(ji)ma. U vaterpolskim krugovima dobro je poznato da omladinske utakmice splitskih vaterpolskih klubova prati više skauta nego većinu utakmica seniorske Lige prvaka.

No, koliko će se dugo održavati splitski vaterpolo bez ozbiljnijeg seniorskog rezultata i kakav će efekt imati prilično izvjesna selidba u "drugoligaško društvo" nakon što iz splitskog bazena "iskoče" Jug, Mladost i Primorje? Je li splitsko vaterpolsko vrelo pred eutanazijom?