Jesen paradoksa

O Ligi 16 ispisali smo već gigbajte materijala, a sad nakon što smo iza sebe ostavili prvu polusezonu s proširenim prvoligaškim društvom vrijedi pogledati koliko je istine bilo u najavama da će Liga 16 uništiti i ono malo dobroga što naš klupski nogomet nudi. Zlobnici bi rekli da rizik i nije bio prevelik jer smo i s Ligom 12 navikli na europske pljuske, a naši igrači na sve teže inozemne angažmane.

Analizirati prvu jesen povratka našeg prvoligaškog društva na 16 članova može se iz mnoštva različitih perspektiva. I makar su neki genijalci koji vode naš nogomet tek nedavno uhvatili za glavu i kostatirali "Hrvatska za ovo nema uvjeta", nikakvo nam zadovoljstvo ne predstavlja činjenica da smo sve to odavno predvidjeli.

Broj gledatelja na tribinama je manji nego prošle sezone, kvaliteta je bez ikakve dvojbe pala za klasu, a neki klubovi tek su ulaskom u prvoligaško društvo shvatili da im tu nije mjesto. Financijski problemi drmaju 14 od 16 prvoligaša (Hajduk i Dinamo su uvijek i bili "paralelni svijet"), a ne vidimo ni da se na HNL-ovom obzoru ove jeseni pojavilo ijedno spektakularno novo ime.

Najveći paradoks "jesenske sheme" ovogodišnjeg HNL-a ogleda se u činjenici da zapravo najzadovoljniji Ligom 16 može biti njezin najveći kritičar. Dinamo se prošetao do jesenskog naslova i osigurao kvalitetnu zalihu bodova za proljeće, a njegovi klinci u Lokomotivi dobro su se snašli i skupljaju i bodove i iskustvo koje će u doglednoj budućnosti maksimirski klub moći unovčiti.

S druge strane, Hajdukova je jesen totalan promašaj, no njega u principu i nije pošteno vezati uz sustav natjecanja. Ovakav bi Hajduk imao problema i u Ligi 10 i u Ligi 50, jer jednostavno nije (bio?) dobro posložen. Međutim, drugi veliki paradoks ove jeseni je činjenica da je Hajduk u svojoj najlošijoj jeseni u povijesti HNL-a ima uvjerljivo najbolju posjetu sa svom stadionu i redovito puni stadione gdje god stigne. I sve to uz podatak da je najveći hrvatski derbi zbog Torcidina bojkota privukao samo 4.000 gledatelja na Poljudu.

Ugodna iznenađenja ove jeseni su visoki plasmani Cibalije, Šibenika i Karlovca, dobri, iako promjenjivi nastupi mlade momčadi Osijeka i neočekivano dobar plasman Lokomotive. Međutim, novi paradoks glasi - svaka od spomenutih momčadi (osim posljednje iz jasnih razloga) jedva krpa kraj s krajem i nema pojma u kakvom će sastavu igrati na proljeće. Dobri rezultati nisu pomogli ovim klubovima da potaknu značajno veći interes bilo navijača, bilo sponzora, pa čak ni inozemnih kupaca. Osim Vide i Zeca, ni jedno ime u spomenutim momčadima ne izazva neko posebno zanimanje.

Paradoks je i podatak da jedna od najgledanijih televizijskih emisija u Hrvatskoj, HTV-ov Volim nogomet, vjerojatno neće preživjeti u proljetnoj shemi. Je li za to kriva pohlepa HTV-a ili nesposobnost marketinških uposlenika 16 hrvatskih prvoligaša, za svakog je ljubitelja nogometa i HNL-a potpuno svejedno. Opravdanja iz nekih klubova kako se zbog te emisije smanjio broj gledatelja na (neudobnim) tribinama u odnosu na (udobne) kućne fotelje imat ćemo prigodu provjeriti već na proljeće, ukoliko se ne pronađe nekakav model razdiobe prihoda koji bi zadovoljio obje strane.

U nisku paradoksa svakako treba zakačiti i podatak da je za vodstvo Udruge prvoligaša besmisleno i kontraproduktivno održavati natjecanje koje su svi zavoljeli i koje je nekoliko zima punilo dvorane u Zagrebu i Zadru.

Ove godine spektakl u Spaladium Areni bio je unaprijed zagarantiran. Pet, šest, sedam, na finalnim okršajima zasigurno i svih 12.000 gledatelja za naše klubove ne znači ništa osim bespotrebnog gubljenja vremena i mogućeg ozljeđivanja njihovih "milijunskih eksponata". To što su ljudi zavoljeli te dimanične i zanimljive turnire, a HNL dobio dimenziju više - sve se to briše pred opravdanjem kako "nema love".

Iza nas je jesen puna paradoksa, a pred nama dva i pol mjeseca dug zimski san...