Kad Ivano zaplače...

Velika, najveća generacija hrvatskog rukometa i jedna od najvećih svjetskih u povijesti, još je jednom došla do vrha. Zlato nije osvojeno, no ako danas nije vrijeme za poznatu kovanicu "srebro zlatnog sjaja", onda zaista ne znam kad će biti. Ovako doći na turnir, ovoliko problema imati, ovoliko igrača "vratiti iz mrtvih" i od sedam protivnika izgubiti samo od u ovom trenutku čvršćih, spremnijih i zdravijih Danaca, pravi je sportski podvig vrijedan naklona. To mogu samo šampioni.

Ne, srebro oko njihova vrata nimalo neće potamniti zlatni sjaj minulih desetak krvničkih dana zaista nehumanog natjecanja, u kojemu su u 11 dana odigrali 8 utakmica. Šteta je samo zbog njih, šteta je što nisu dobili svoj zasluženi doček, svoj trenutak slave pred narodom i navijačima za koje se toliko trse i bore. Samo zbog toga nam je žao što se nisu vratili sa zlatom. Krivo nam je što ih nisu dočekale euforija i emocije s kojima smo ih pratili tijekom cijelog prvenstva. Zaslužili su da im pokažemo koliko su moćni i koliko se njima ponosimo.

O finalu i utakmici s Dancima nema se što previše reći. Danci su danas jednostavno bolji, pokazali su to u dvije utakmice protiv nas i to nije sramota priznati. Makar smo za vrijeme utakmice svi skakali, psovali i ljutili se na neke odluke španjolskog sudačkog para koji je u trenucima krize poklonio neke lopte Dancima i spasio ih već postignutih regularnih pogodaka, ovo finale ipak treba gledati kao pobjedu u ovom trenutku spremnije i za nijansu bolje reprezentacije.

Često nam se čini da "samo naše tuku", često nam djeluje kako svi igraju krvnički, a samo mi pokušavamo igrati lijepo i korektno. Dijelom to i jest istina, hrvatski rukometni postulati ponešto su drugačiji od svih drugih i to će priznati i svi naši protivnici. Mi imamo tu sreću da u momčadi imamo nekoliko istinskih rukometnih genijalaca, pa nam se kosa na glavi diže kad ih suci ne zaštite od batina koje dobiju.

No, ne bojte se, ne maze ni naši. Da maze, sigurno ne bi bili tu gdje jesu. Sam šef naše obrane i vjerojatno jedan od najinteligentnijih obrambenih igrača na svijetu Davor Dominiković, rekao je nakon Francuske kako smo "dobili batine, ali nismo ni mi ostali dužni". To je takav sport i takvim ga treba prihvatiti. Ponekad je zaista teško slušati komentare koji u svakoj odluci koja je "sumnjiva", vide sudačku krađu i "urotu protiv nas".

Točno, suci su griješili, Balić i Metličić su dobili batina više nego što su trebali, poništeni su neki naši važni pogoci u finalu - ali za razliku od nekih prošlih natjecanja, ne možemo reći da smo u bilo kojem sudačkom paru primjetili želju i namjeru da od prve minute vuku na stranu nekog našeg protivnika. I zaista postaje naporno iz natjecanja u natjecanje, iz utakmice u utakmicu slušati televizijske komentare u kojima su svi protiv nas od prve do zadnje minute. "Da smo htjeli finiji sport bez udaranja i grubosti, igrali bismo odbojku", lijepo je rekao Dominiković. Nemojmo od njih raditi "plačljivce", kad to nisu.

Naši se rukometaši nikad nisu izvlačili na suce, niti su ikad u prvi plan gurali sudačke pogreške. I nakon finala su najprije priznali da su Danci bolji i čestitali im na zlatu, makar su izgledali kao ratnici nakon teške bitke. I zato su veliki. Zato ih volimo. Zato će Dancima vratiti dugove, kao što su vratili i svima drugima. Ova momčad nikome ne ostaje dužna.

No, vrijedi spomenuti da ih je EHF gurnuo u strašno nehumano i nepošteno natjecanje, u kojemu su ozljede poharale na samo našu svlačionicu, nego i velike većine drugih reprezentacija. Zar su rukometaši postali robovi koje se smije cijediti ovakvim naporima u samo desetak dana natjecanja? Utakmice svaki dan, putovanja stotinama kilometara i utakmice odmah sutradan - sve kako bi norveški organizator i EHF uštedjeli poneki euro kako ne bi morali produžiti natjecanje za još dva-tri dana?

Kad jedan Ivano Balić zaplače nakon pobjede protiv Francuza, od sreće i ponosa, ali i od bolova, napora i iscijeđenosti, valjda je vrijeme da se činovnici koji promišljaju rukometnu budućnost malo zamisle i upitaju koliko će dugo rukometaši moći pratiti ovaj ritam. I treba li netko ostati invalid na parketu da bi uvjeti natjecanja postali malo humaniji?