Kad se Atena podijeli u ratničke boje

Ponekad nam se čini da navijački huliganizam i mržnja između dva kraja grada ili države postoje samo u Hrvatskoj. Rivalstvo između Torcide i BBB-a, koje personificira različitosti i sukobe hrvatskog juga i sjevera, ponekad nam djeluje tako ružno, depresivno i nepremostivo.

Neće nas utješiti u našim problemima (od kojih su oni navijački uglavnom samo medijski paravan za sve ono loše i trulo što se događa "ispod površine"), no postoje mjesta na kugli zemaljskoj u kojima rivalstvo naših "bilih" i "modrih" može djelovati kao dječja igra. Kod nas se navijačko rivalstvo još uvijek više-manje drži u nogometnim okvirima, dok na nekim mjestima nogomet (i svi ostali sportovi) djeluje samo kao povod za "totalan rat svim sredstvima". Atena je jedno od takvih mjesta.

Glavni grad Grčke desetljećima je podijeljen na crveni i zeleni dio. Postoji tu, doduše, još poneka boja, žuta Aekova ili Maroussijeva, crveno-plava Panioniosova, no Atena se ipak u osnovi dijeli na navijače Olympiacosa i Panathinaikosa.

Nogometni Panionios i košarkaški Maroussi su lokalni kvartovski klubovi za koje se navija uglavnom u okolici njihovih borilišta, dok AEK okuplja uglavnom potomke grčkih izbjeglica koji su pobjegli iz Istanbula tijekom grčko-turskog rata dvadesetih godina 20. stoljeća. Nitko od njih ne živi u međusobnoj ljubavi, no sve je to daleko od onoga što jedni o drugima misle, govore i rade predstavnici navijačkih armija Olympiacosa i Panathinaikosa.

Panathinaikos je osnovan u Ateni 1908. kao dio sportskog društva i tek se 1979. odvojio od ostatka sportske obitelji. S druge strane, Olympiacos je osnovan kao nogometni klub 1925., a kasnije je prerastao u veliko sportsko društvo, najtrofejnije u grčkom sportu. Panathinaikos je u svojim počecima okupljao atensku "višu klasu", dok je Olympiacos bio klub siromašnijeg dijela grada s epicentrom u Pireju, južnom predgrađu Atene i jednoj od najvećih luka Europe.

Danas više nema tolikih staleških razlika između klubova. I jedne i druge vole i bogati i siromašni, a vode bogati grčki biznismeni koji ne žale novca kako bi osigurali prevlast svoje boje u četiri milijunskom atenskom megalopolisu u kojeg spada i Pirej, iako u mnogočemu funkcionira kao zaseban grad. Jedino što je ostalo prilično stabilno jest "crta razgraničenja" prema kojoj je sjever Atene većinski obojan u zeleno, a jug i južna primorska predgrađa od Pireja pa sve do Vouliagmenija u velikoj većini "dišu" crveno.

Panathinaikos većinu svoje navijačke vojske regrutira u samoj Ateni, dok Olympiacos osim u Pireju i Ateni dosta navijača ima i u ostalim dijelovima Grčke. Razlog leži u činjenici što je Olympiacos dugo vremena slovio kao sportsko društvo koje okuplja radničku klasu i niže staleže, pa su se s crveno-bijelom bojom poistovjećivali siromašni i potlačeni diljem Grčke, kao i brojni Grci širom svijeta.

Iako su se klasne razlike iznivelirale, rivalstvo između crvenog i zelenog dijela glavnog grada bujalo je desetljećima i prijetilo eskalacijom navijačkih sukoba u prave ratove. Godinama su se nogometni i košarkaški derbiji odigravali pod opsadnim stanjem, a navijačko ludilo proširilo se praktično na sve sportove u kojima se ove dvije organizacije susreću. Do 2007. godine uglavnom je stradavao inventar, policijske kacige i poneki navijački organ ili ud, no tada je pala prva žrtva i to zbog utakmice - ženske odbojke. Od tada je grčka policija "nestašne dječake" počela smatrati opasnim huliganima i zaoštrila svoj odnos prema njima.

Od tada je na snazi potpuna zabrana dolaska gostujućih navijača na međusobne utakmice, pa su okršaji u finalima kupova ili prošlogodišnjem polufinalu Eurolige jedina mogućnost da se navijači oba kluba istovremeno nađu u većem broju na istom sportskom borilištu.

Polufinale prošlogodišnje košarkaške Eurolige prošlo je prilično mirno iz razloga što se igralo u - Berlinu, a njemački policajci su dosta "autoritativniji" od grčkih. Minulog vikenda igralo se prvo ovogodišnje "neutralno" finale, ono košarkaškog kupa Grčke, u kojemu je Olympiacos prekinuo osam godina dug post košarkaških trofeja.

I to - nikad mirnije. Zašto? Mislite da ih je sve zajedno smirio i ujedinio gospodarski kolaps zemlje koja stotinama milijardi nevraćenih kredita prijeti novim tajfunom europskom financijskom tržištu? Pogađajte ponovno. Dogodio se policijski pokus u kojemu je svaki od 5.000 nazočnih sretnika u Olimpijskoj dvorani Helliniko, koja može primiti i do 15.000, za mogućnost kupnje ulaznice morao priložiti broj svoje osobne iskaznice ili putovnice, kako bi mu se po potrebi moglo pokucati na vrata.

Šokantno, ali istinito - ni jedna petarda nije puknula u dvorani, tek su dvije rakete poletjele iz zelenog prema crvenom navijačkom sektoru, a na kraju je glavom platila poneka sjedalica na tribini s poraženim navijačima Panathinaikosa. Ni sami Grci nisu vjerovali da je sve proteklo tako mirno, pa je policija zaradila velike pohvale za organizaciju.

Prošle jeseni Olympiacos i Panathinaikos svoje najžešće okršaje, nogometne i košarkaške, imali su u istom danu. U Pireju su se u razmaku od nekoliko stotina metara u istom danu deseci tisuća navijača crvenih radovali pobjedama protiv zelenih. Čitavo desetljeće Grčkom vladaju nogometni Olympiacos i košarkaški Panathinaikos, a ove sezone stvari bi se napokon mogle preokrenuti. No, ono što se još dugo neće promijeniti jest količina međusobne mržnje i nesnošljivosti dvije različite Atene. Crvene i zelene.