Koalicijska Vlada

Branko Grgić i ove sezone nije iznevjerio tradiciju trenerskog "Henrika VIII", iako je priča o odlasku Zorana Vulića vješto zakamuflirana "osobnim razlozima" i njegovim kooptiranjem u omladinski pogon.

Mora se priznati i da se "rukopis" Ivana Pudara već lagano nazire, jer teško da je slučajnost to što je u posljednje tri utakmice Hajduk stvorio više šansi nego u cijeloj proljetnoj sezoni prije toga.

Za razliku od Vulića, Pudar od prvog dana boravka u Hajdukovoj svlačionici ne želi glumiti "prijatelja, zaštitnika i supatnika" igračima, što je Vulića, a i mnoge druge hrvatske trenere stajalo posla. Iako ta titula pripada Kataliniću, Pudar bi mogao postati pravi "Ivan Grozni", barem što se tiče svlačionice.

Njegov snažan autoritet, samouvjerenost i osobnost koja koketira sa samodopadnošću, od prvih su dana ostavile pozitivan dojam, jer Pudar je svima rekao "što ih ide". No, u Hajduku ima dosta snažnih ličnosti ili barem onih koje se smatraju snažnima, pa će biti zanimljivo vidjeti nastavak Pudarova života na turbulentnom Poljudu. Ovu sezonu ima sva opravdanja na raspolaganju, pravi izazovi krenut će tek dogodine.

Trenutni Hajdukov kadar nije dovoljan za upuštanje u novu domaću borbu s Dinamom, o Europi da ni ne pričamo. Stoga pred Pudarom stoji zahtjevan zadatak - pronaći materijal za nešto više.

Vulić je imao puno aduta, ali nije imao snagu jasno presjeći s nekim igračima koji žive na "Hajdukovoj sisi" već nekoliko sezona. A i politika prema kojoj "svatko može otići u svako vrijeme" nikako se ne slaže s ambicijama kluba koji uvijek želi najviše. Toga će se Grgićevi podanici morati riješiti, jer Hajduk nikako ne smije biti "prolazna stanica" za brojne menadžerske ili igračke interese.

Zalog da će se taj sustav promijeniti trebao bi biti povratak Ivice Šurjaka, koji je potpisnik jednog od najjačih Hajduka u proteklom desetljeću. Šurjakova formula stručne politike je jedina na tragu onoga što Hajduk zaista može podnijeti. Snažan domaći kadar iz omladinske škole predvođen iskusnim povratnicima odraslim na Poljudu, uz dva-tri dovedena snažna imena sa strane koja imaju težinu.

Za razliku od političara Grgića, Šurjak je uvijek radio u tišini i nije "skupljao bodove" obećanjima, nego angažmanima. Upravo je Šurjak bio taj koji je početkom 2000-ih pobjeđivao Dinamo "van terena", dovodeći Baturinu, Musu, Bubala, Bošnjaka i još neke igrače koji su bili i na maksimirskoj listi želja.

Nasuprot ovome, Hajdukova stručna politika posljednjih godina bila je "dovedite nam sve što imate", u kojoj su svakakvi "vlasnici nogu" defilirali Poljudom kao na stočnom sajmu, vodeći svoje izloške za uzicu uz neizostavno "ovo je pravi igrač za vas".

Šurjakov veliki adut trebao bi biti novi dopredsjednik Alen Bokšić. "Boka" je prošle zime svojim vezama sudjelovao u dovođenju Mladena Pelaića iz Standarda, a upravo zbog snažnih veza i velikog ugleda u nogometnoj Europi Makaranin je i vraćen u Hajdučke odaje nakon godina izbivanja.

I još jednom je u cijeloj priči ključno - vrijeme. Nema tog Šurjaka, Bokšića, Štimca, Pudara... koji mogu za nekoliko mjeseci stvoriti "europski Hajduk". Trebat će malo sustavnog rada, vremena i strpljenja, a to su stvari koje su u hrvatskom nogometu odavno na dnu proriteta.