Kompaktnost, borbenost, koncentracija, sreća

Hrvatska košarkaška reprezentacija već godinama, čak i više od desetljeća, na Europska prvenstva odlazi riješena konačno "vratiti staru slavu svom trofejnom sportu". Kako je uglavnom završavalo već svi znamo. Toliko četvrtfinalnih poraza, toliko neostvarenih snova, toliko tuge i razočaranja i jedna "pljačka zviždaljkom" za anale svjetskog sporta.

Ne, bez obzira što su Lamonici, Dovidavičiusu i Drabikowskom Danko Radić i njegovi pobočnici oprostili i zaboravili, ima nas koji nećemo nikad. Ožiljak koji je ta sudačka trojka ostavila na srcima svih košarkaških zaljubljenika u rujnu 2005. u Beogradu nikad neće do kraja zacijeliti. Imali smo otvoren put prema tronu, igrali vrlo dobro, imali sjajnu atmosferu u i oko momčadi - i dobili po glavi. Zbog više sile, zbog važnijih interesa, zbog moćnijeg tržišta.

Četiri godine kasnije hrvatska se košarkaška reprezentacija još oporavlja od onoga što su nam u nasljeđe ostavili "plječkaši bez oružja". Četiri su godine prošle u kojima smo proživjeli svašta, od razočaranja navijača, do razočaranja igrača, otkaza koji su se redali jedan za drugim iz manje ili više opravdanih razloga.

Na Nikolu Vujčića nepravedno se sručila sva negativna energija generirana u navijačkim srcima nakon Beograda. Nepravedna i nepoštena, jer Vujčić to svojim reprezentativnim stažom i doprinosom nije zaslužio. Brzo se zaboravilo 12 ljeta koje je Vujčić dotad poklonio reprezentaciji, brzo je pala prašina na činjenicu da je godinama dolazio na sve kvalifikacijske utakmice bez obzira gdje se igrale, od Latvije i Estonije do Cipra i Irske i da još uvijek odvraća pogled od sudačkog "broja jedan" kojeg u Euroligi na leđima nosi taj Luigi Lamonica.

"Vujo" je opet tu, spreman i motiviran povesti ovu generaciju u još jedan pokušaj odlikovanja na nekom velikom natjecanju. A sjećate se, medalju nismo vidjeli već ravno 14 godina.

Ovog ljeta košarkaši s nacionalnim grbom na prsima podarili su nam više zadovoljstva nego u mnogim minulim ljetima. Zlato su uzeli "mediteranci", svjetsku broncu juniori, pa se ono pravo očekuje tijekom rujna u Poljskoj od udarne seniorske momčadi.

Izbornik Jasmin Repeša okupio je ono najbolje što hrvatska košarka trenutno ima. Nezainteresirane poput Giričeka i Žižića više nitko ni ne spominje u kontekstu reprezentacije i to je zapravo jedini ispravan put. Na okupu su igrači koji žele i mogu i koji će u Poljskoj "ginuti" za to da se zadržimo na velikoj sceni na koju smo opet povirili plasmanom na minule Olimpijske igre.

Dva osvojena turnira uoči odlaska u Poljsku daj zalog za optimizam da su kockice dobro posložene. Kompaktnost, borbenost i koncentracija - tri su riječi koje bi trebale opisivati hrvatska izdanja na ovom Eurobasketu. I zrno sreće, ako već hoćete. Dosad nas je uglavnom zaobilazila kad god je bilo važno.

Šteta je što smo (vjerojatno) ostali bez Marka Tomasa i što je Zoran Planinić propustio veliki dio priprema, no idealno nikad nije. Nije ni našim protivnicima koji su u puno većim problemima jer su otkazale neke najveće zvijezde poput Nowitzkog, Calderona, Kirilenka, Rakočevića, Papaloukasa...

Hrvatska u Poljsku putuje nabijena motivacijom i željom da pokaže Europi kako je košarkaška recesija naša prošlost. Je li zaista tako i može li Poljska barem malo zaliječiti sve naše košarkaške rane iz minulog desetljeća i pol? Nadajmo se da može. Vjeru nam nitko ne može uzeti.