Kraljevstvo za stopera

Pletikosa (28), Ćorluka (21), Srna (25), Modrić (22), Da Silva (24), Kranjčar (23), Babić (26), Pranjić (26), Petrić (26). Pogled na brojke u zagradama odaje zadovoljstvo. Moćna hrvatska reprezentacija jedna je od najmlađih europskih selekcija u ovom trenutku, a rezultati su impresivni. Kad se zna da kao "napete puške" vrebaju Rakitić (19), Kalinić (19), Mandžukić (21), Iličević (21)..., razloga za vjeru u lijepu budućnost ima na pretek.

No, već i prvi pogled na spomenuta imena otkrit će jednu "kvaku". Stoperske pozicije izgledaju nekako "najmršavije". Robert Kovač (33) i Dario Šimić (32) zacementirani su u središnjici ispred naših vrata, a čak i izbornik Bilić rijetko se usuđuje zadirati u čvrsti, iskusni i "cementni" tandem.

Ipak, zenit karijere obojica su prošli i makar je zdrava misao kako "ne postoje stari i mladi, nego samo dobri i loši" i nema nikakve potrebe tjerati ih dok funkcioniraju dobro (a funkcioniraju usprkos nekima koji prstom pokazuju prema "tricama" u Tel Avivu i Sarajevu, u utakmicama koje smo pobijedili), vrijedi se zapitati što je sa srednjoročnom i dugoročnom perspektivom.

Stoperi su značajno drugačije "biljke" od veznjaka i napadača. Uvriježeno je stajalište da se stoper ne "rađa", što se često kaže za genijalne vezne igrače ili napadače, nego stvara radom, a još više - iskustvom. Stopere svjetskog formata rijetko ćete pronaći među tinejdžerima ili dvadesetogodišnjacima. Najveća imena na ovim pozicijama uglavnom su u ili jako blizu tridesetima.

Bilić je kao teoretske alternative spomenutoj dvojici pozivao Kneževića (25), Sablića (28), Vejića (30) i Drpića (26), no osim Sablića u Moskvi, ni jedan od njih nije dobio neko značajnije povjerenje.

U međuvremenu, Sablić i Vejić su "nestali" zbog ozljeda, a Drpić je rijetko koga uvjerio da je reprezentativni kalibar. Knežević je po hijerarhiji i po godinama ostao kao prva, a dojam je i jedina prava alternativa za ozljede ili kartone našoj zadnjoj liniji. U inozemstvu baš i nema previše značajnih hrvatskih stopera zanimljivih godina, osim eventualno Tomislava Mikulića (25) iz belgijskog Genka.

Ipak, razloga za veliku zabrinutost nema. Novi "Igor Štimac" ili "Robert Kovač" već je rođen i vjerojatno predodređen za zapovjednika naše obrane kroz čitavo naredno desetljeće. Vedrana Ćorluku i tjelesne predispozicije i osobni afiniteti dugoročno guraju na mjesto stopera, iako trenutno u reprezentaciji briljira na poziciji desnog bočnog. Nastavi li se razvijati sadašnjim tempom, Ćorluka kroz 3-4 godine jednostavno mora biti jedan od najboljih obrambenih igrača na svijetu.

U narednim godinama, nakon neminovnog umirovljenja Kovača i Šimića, najlogičnije je Ćorluki "primaknuti" Šimunića, koji je s 29 godina i svojim tjelesnim i mentalnim kapacitetima daleko od igračke mirovine. Rješenja za bokove će se ionako lakše pronaći, obrana je najdugovječniji dio svake prave momčadi. U našem slučaju, Šimić u reprezentaciji konstantno traje već više od 11 godina, mlađi Kovač je standardan više od osam.

Jedan od primjera krivog odabira puta karijere je Luka Vučko. 23-godišnji Splićanin prije dvije godine bio je najbolji mladi stoper lige i prvi pretendent za kucanje na vrata reprezentacije. No, zov ruskog novca zaustavio je njegov razvojni put, protratio je gotovo dvije cijele sezone, a danas se na Kantridi pokušava vratiti na veliku scenu. Čini se da slična sudbina čeka i 21-godišnjeg Varaždinca Kristijana Ipšu, koji ključno vrijeme svog igračkog sazrijevanja provodi na klupi najlošijeg njemačkog prvoligaša Energie Cottbusa.

Od mladih igrača, najviše pozornosti privlači Dinamov Gordon Schildenfeld (22), za kojeg se mnogi slažu da je već danas kvalitetniji odabir od Drpića, k tome i četiri godine mlađi. Puno je još posla pred njim, no čini se da kapacitet posjeduje. Jurica Buljat (21) za svoje godine ima priličan broj taktičkih i tehničkih mana, uglavnom kao posljedica nestandardnosti i čestih trenerskih promjena u Hajduku.

U perspektivi bi zanimljivi mogli biti Zagrebov Labudović (22), Riječani Baković (21) i Turkalj (19), Varteksov Prahić (20), Puljić (20) iz Zadra, Interov Dinamovac Lovren (18), no sve njih tek čeka ono najteže i najdelikatnije vrijeme, koje tek rijetki i mentalno snažni uspiju savladati. Vrijeme kad iz nadarenog poletarca treba sazrijeti u ozbiljnog profesionalca.

Na struci je da proizvede nova imena koja će narednih godina konkurirati za mjesto najbliže našem reprezentativnom vrataru. Materijala ima i vjerojatno će ga uvijek biti, pitanje je samo koliko su treneri naših klubova spremni trpjeti i vjerovati mladim i neiskusnim igračima u zadnjim linijama svojih momčadi. Ako je Slaven Bilić imao muda gurnuti palicu u ruke poletarcima iz HNL-a, trebali bi to moći i treneri naših klubova. Ili još važnije - njihovi predsjednici.