Mama Kwedi i stric Ibanez

Da su mama Kwedi ili stric Ibanez u nedjelju bili na Šubićevcu, mogli su biti u realnoj opasnosti da dobiju "po glavi". Ako se nisu spremili na situaciju u kojoj će tribina s navijačima obojanim u narančasto navijati za igrače u plavim dresovima, a tribina navijača obojanih u plavo navijati za igrače u narančastim dresovima, "slučajnim prolaznicima" Hrvatska nogometna liga mogla se učiniti kao iznenađujuće tolerantna i simpatična.

Zamislite, domaći navijači navijaju za goste, gostujući navijači za domaćine. Toga valjda nema ni u socijalno osjetljivoj Švedskoj. A onda su počeli padati golovi. Zabije plavi - vesele se narančasti. Zabije narančasti - vesele se plavi. I onda su naši navijači netolerantni? Trebalo je dovesti delegaciju Europske unije na Šubićevac, drugačije bi nas gledali. To je bila Europa.

Ni danas mi nije jasno zbog čega Šibenik kod kuće igra u plavim dresovima kad su im boje kluba, grada, županije, navijača i ostalih gradskih klubova - narančasto-crne. Jedinstvene i prepoznatljive. Isto kao što mi nije jasno zašto primjerice jedan dobro organizirani Slaven Belupo ne odabere za svoj klupski identitet neku drugu boju osim tako dosadne plavo-bijele kombinacije u kojoj igraju svi naši prvoligaši osim Intera i odnedavno Zagreba.

Često ćemo reći kako u našoj ligi i nije sve crno. A možda bi bilo prikladnije reći kako nije sve plavo-bijelo. Klubovi su godinama zapuštali svoja igrališta, a jednako tako i svoj vizualni identitet. Ako ćemo možda i istrpjeti činjenicu da naša tri-četiri najveća kluba imaju praktično jednak plavo-bijeli identitet (samo Hajduk osim bijele i plave koristi još i crvenu boju), što je s onim "manjim" klubovima i sredinama? Zar njima nije stalo do toga da budu jedinstveni? Prepoznatljivi? Gdje je mašta, gdje su okomite ili paralelne pruge, gdje su dvobojne kombinacije? Zar je moguće da je samo NK Zagrebu dosadilo igrati "bijeli protiv plavih" pa su (pametno) odlučili plavu boju zamijeniti crvenom?

No dobro, ostavimo dresove za neku drugu priču, vratimo se opet mami Kwedi i stricu Ibanezu. Vjerujem da bi im bilo dosta zahtjevno objasniti zašto su dvojica od tek četiri reprezentativca iz HNL-a minulog vikenda bili "u problemima". Dino Drpić svoju je reprezentativnost dokazivao s lisicama na rukama i udahnuo nam "duh Premiershipa". Joey Barton, Roy Keane, Frank Sinclair, Paul Gascoigne i ... Dino Drpić. Šteta što je Dino samo vrijeđao policajca. Da je barem tu bilo i nekih kurvi, barskih tučnjava, premlaćivanja prolaznika, klinika za odvikavanje. E, to bi tek onda bila prava liga.

Ili zamislite - na Poljudu navijači plješću sucu! Plješću, hej! Sucu. Zato što je prvoj zvijezdi momčadi Nikoli Kaliniću "zalijepio" žuti karton zbog simuliranja. Kakvi su to navijači koji ne podržavaju "igrača koji će svojom prodajom obogatiti klub" u situaciji kad mu zločesti sudac pokazuje da simulira. Prvi strijelac nemilice krca, a s tribina se ore zvižduci.

Došao je ponedjeljak i mamu Kwedi zaintrigiralo je zbog čega gazda financijski i logistički najmoćnijeg kluba širi paranoju kako je cijeli svijet protiv njega i njegovog kluba. A strica Ibaneza zanima zar je uistinu moguće da će Hajduk na mjesto predsjednika čistog i preoblikovanog ŠDD-a instalirati čovjeka za vrijeme čije vladavine je klub upao u najveću financijsku krizu u povijesti? Krizu koja je riješena tek nedavnim preoblikovanjem.

Šireći polje interesa, mama Kwedi zapitala bi se i kako je moguće da sportski direktor izabere sebe za novog trenera svoje momčadi, a stricu Ibanezu treblo bi malo više vremena da shvati "tko pije, a tko plaća"u klubu u kojemu su uprava i igrači neprijatelji, a nesuspendirani igrači poklanjaju postignute pogotke svojim suspendiranim suigračima.

Nakon što su se spakirali i pripremili za povratak kući, mama Kwedi i stric Ibanez mogli su u miru i zadovoljstvu konstatirati da su njihovi Patrice i Luis osjetili pravu europsku zbilju. U ligi koja je uzbudljivija i živopisnija nego što mnogi misle.