"Markoviću, Markoviću, po po po..."

"Markoviću, Markoviću po po - pokislo ti perje...", orilo se u nekoliko navrata s tribina u prošlom kolu HNL-a. Rugalica koja je kreirana kako bi iskazala njihovo neslaganje s politikom HNS-a, ovog puta je poslužila kako bi se čelniku Saveza "natrljao nos" jer ga je izbornik Slaven Bilić nadmašio, nadigrao i posramio.

Iako Biliću zasigurno nije bila namjera poniziti Markovića, upravo se to dogodilo. Predsjednik je u priču oko produživanja izbornikovog ugovora ušao u svom stilu, arogantno i bahato i baš mu se taj stav još jednom obio o glavu. Bilić nije "klimoglavac" i za razliku od nekih njegovih prethodnika, Markovićeva pojavnost ga nimalo ne impresionira. U tri rečenice sročio mu je "cijelu Bibliju", a "ne prodajem ja ručno izrađene balote od vrata do vrata" ući će u antologiju hrvatskih sportskih izjava.

Ministar vanjskih poslova hrvatskog nogometa (puno ga je prikladnije tako zvati nego njegovim prvim čovjekom) u Bilića nije vjerovao ni u ljeto 2006., kad se tražio Kranjčarov nasljednik. Marković se i tada bahatio svojim inozemnim rješenjima, uporno naglašavajući svoje "veze i prijateljstva u visokim krugovima". Sudbina je htjela (i hvala joj na tome) da nikad ne saznamo gdje bismo danas bili da su se u Rusanovu uselili Katanec ili Zaccheroni, koje je Marković tada gurao.

Bismo li danas bili ponosni na Wembley, bili jedan od favorita Eura, imali kadar za narednih 10 godina? Bi li Eduardo bio u Arsenalu, Ćorluka u Manchester Cityju, a Modrić u bilježnicama svih najbogatijih europskih klubova? Ili bismo prošli kao Srbi s Clementeom?

Nepovjerenje u Bilića nije prva situacija u kojoj je Marković "stranu pamet" pretpostavljao domaćoj. Sjetimo se samo koliko je vremena i energije potrošeno na izvjesnog Biloša ili koliko se licitiralo s nekim drugim igračima čije su "prabake Hrvatice". A odavno je jasno da za Hrvatsku mogu igrati samo oni u kojima ponosno lupa hrvatsko srce i da je isti takvi mogu i voditi s klupe. Najveću snagu naše reprezentacije, njezin nacionalni naboj i motiv, ne može ni prepoznati, ni razumjeti, ni maksimizirati ni jedan inozemni trener.

Bilić dokazao da Ćorluke, Modrići i Kalinići rastu u Hrvatskoj, na našim ledinama, na našim (polupraznim) stadionima. Onima kojima Marković ne posvećuje svoje vrijeme, jer što bi se smrzavao na netapeciranim sjedalicama u Vinkovcima, Sisku, Puli ili Zadru, kad može biti u Beču, Ženevi, Parizu, Budimpešti.

Uspio nas je Marković uvjeriti da je važna figura "tamo gdje se odlučuje". Ali koliki su zaista njegova moć i utjecaj pokazale su blamaže oko domaćinstva Europskom prvenstvu. Prva, kad su ga otkantali "njegovi" Austrijanci i priklonili se najprije Mađarima, pa onda dobili sa Švicarcima. A ona druga, cardiffskih "nula bodova", već je zajedno s 13.000 stranica naše i mađarske kandidature ukoričena u nezaboravnu knjigu parafiranu već iritantnom dozom Markovićeve arogancije.

U 10 godina Markovićeva mandata, barem 1.000 puta je postavljeno pitanje zašto se reprezentacija priprema u Sloveniji, a ne u Hrvatskoj. Svih 1.000 puta Marković je odgovorio kako "Tuhelj samo što nije" i kako je "sve pripremito", ali Hrvatska se i dalje priprema u Čatežu. Dok predsjednik priča kako Savez posluje sa značajnim financijskim suficitom (ponajviše zahvaljući reprezentaciji), za plaćanje Bilićevog ugovora odjednom se traže sponzori?

Vrijedni Zorislav Srebrić u HNS-u je godinama bio "katica za sve", sve dok opet Slaven Bilić nije inzistirao da Savez postavi Davora Gavrana za glasnogovornika, pritisnut medijskim traženjima sa svih strana. Svaki dobronamjeran novinar može posvjedočiti koliko je tim potezom Savez osvježen, komunikacija olakšana, a reprezentacija dobila samo s jednim pravim čovjekom na pravom mjestu. Svježim licem izvan HNS-ove "ljušture" u kojoj je sve padalo na leđa "mrava" Srebrića.

I na ovom primjeru je postalo jasno koliko hrvatski nogomet treba Bilića. Čovjeka s dobrim idejama i poštenim namjerama, čovjeka koji je uvijek znao otvoreno i nedvosmisleno reći ono što se treba reći, pa makar to ne godilo ušima nekih njemu nadređenih. Imati tako iskrenog i dobronamjernog čovjeka na bilo kojoj funkciji u vrhu hrvatskog nogometa je pravo blago. Stoga i nije čudno što Markovićev smješak glede još dvije godine suradnje s Bilićem djeluje kiselo.

Postoji i dodatni razlog zašto je Marković bio prilično inertan u cijeloj priči oko produženja Bilićeva ugovora. U "kuloarima" se priča kako glavni kandidat za Bilićevog nasljednika nije bio spomenuti Branko Ivanković, nego Igor Štimac. Ustoličenjem Štimca na mjesto izbornika, Marković bi se efektno riješio svog realno najopasnijeg oponenta i puno lakše dočekao kraj još jednog mandata na čelu HNS-a.

Ipak, 10 godina je previše čak i za nekoga sposobnijeg i kreativnijeg predsjednika od njega. Nekad zaista živcira količina egoizma s kojom Marković gleda na "hrvatski nogomet bez njega". Daleko od toga da je Marković "babaroga" koja je 10 godina radila samo loše stvari u hrvatskom nogometu, ali vrijeme je da prihvati činjenicu da više ne uživa povjerenje, a sve manje i poštovanje kod mnogih koji su hrvatski nogomet svojim djelima zadužili puno više nego on.

Srpanj i završetak Europskog prvenstva možda su idealno vrijeme da Vlatko Marković otiđe onako kako to stalno najavljuje. Sa stilom. U suprotnom - ostankom Bilića i jačanjem Štimčeva utjecanja u nogometnim strukturama, 71-godišnjem Markoviću bi zadnji dani prije mirovine mogli biti zaista teški. Treba li to i njemu i hrvatskom nogometu?