Mimoze ili ratnici?

U principu, ne bi mi uzelo previše vremena za skuckati nekakvu alibi-kolumnu u kojoj bih sasuo drvlje i kamenje na izbornika i njegov stožer, vrištao kako se sve ovo moglo i moralo predvidjeti i koristio benefite svog posla koji mi omogućava da budem strašno pametan kad sve završi. Kao i mnogi drugi koji danas sve znaju, a još u subotu ujutro su imali više-manje iste poglede na reprezentativnu problematiku kao i naš stručni stožer.

U ova tri dana odlučio sam biti spužva. Pustio sam sve oko sebe da govore, da mi nameću svoje stavove, da kažu svoje dojmove bez iti najmanjeg pokušaja da im proturiječim. Pročitao sam valjda sve tekstove, priče i komentare koji su objavljivani u našim medijima, mozak mi je prokuhao od silnih informacija, stavova, prijedloga, scenarija. I što sam iz svega zaključio? Eh, kad bi barem bilo tako jednostavno.

Bilić je griješio. Da nije - pobijedili bismo Gruziju, zar ne? Danas je lako uperiti prstom na pogreške u odabiru momčadi, reći kako bi bilo bolje da je igrao Vukojević umjesto Dujmovića, Jelavić umjesto Kalinića, Pranjić umjesto Strinića, Šimunić umjesto Lovrena, no za svaku od tih procjena postojao je i rezon i objašnjenje. Svi oni koji imaju čarobnu kuglu kojom vide budućnost, molim da se sljedeći put jave unaprijed, upozore Bilića i njegov stožer da se srlja u propast i da to neće donijeti ništa dobroga.

Međutim, sama činjenica da je u takvoj utakmici pretumbano gotovo pola momčadi ipak otkriva da nešto ne štima. Bilić ne može pobjeći od činjenice da sa sastavom previše luta. Da previše razmišlja o protivniku, da iz utakmice u utakmicu ima neke nove ideje i rješenja, da danas malo tko može pogoditi početni sastav reprezentacije o kojoj svi znaju sve. Nesporna je potreba da se kontantno širi krug reprezentativnih kandidata, ali udarna skupina u svakoj reprezentaciji ima 12, 13, maksimalno 14 imena. Naša ih danas ima više od 20. Nije isti okus ako na dvije žličice Cedevite ulijete dva decilitra ili dvije litre vode, zar ne?

Izbornici su ograničeni onim što igrači donesu iz klubova, pa često moraju kombinirati s formom, ozljedama, tjelesnom spremom, problemima s trenerima i mnoštvom drugih detalja. Ali ako ćemo se za trenutak ograničiti samo na Tbilisi, onda uistinu jest nejasno zašto se dosad nezamjenjivog Vukojevića, koji je u odličnoj klupskoj formi i bioritmu i koji je odigrao na desetke utakmica u paru s Modrićem, odjednom ostavilo iza Dujmovića? Zašto se jednog Jelavića, koji je u sjajnoj formi u Rangersima, drži na klupi iza Kalinića, igrača jako sličnih karakteristika, ali daleko lošije klupske situacije i forme? Zašto se jednom Petriću izmišlja pozicija u kojoj se ne snalazi? Zašto je baš u tako važnoj utakmici razbijena već prilično uigrana lijeva strana s Kranjčarom i Pranjićem?

Posebno je sve ovo nejasno kad se zna da je većinu onoga od čega je u Tbilisiju odustao, Bilić uigravao još prije mjesec i pol dana u prijateljskoj utakmici protiv Češke. Čemu onda uopće služe prijateljske utakmice ako ne za uigravanje i uštimavanje? Zar Češka nije zamišljena kao priprema za Gruziju?

Mišljenja sam da kvaliteta igre u reprezentaciji ne bi trebala biti kriterij. Jer izbornik nema mogućnost svoje ideje provesti u djelo s momčadi s kojom diše i živi svaki dan u godini, već samo presložiti nešto što dođe već kao gotov proizvod. Za mene je u reprezentaciji samo jedan bog. Rezultat. Ni jedna reprezentacija nikad neće igrati kao Barcelona.

Javno priznajem da bih, za razliku od mnogih, ja i ovog puta bio potpuno zadovoljan da je u 90. minuti ušao neki naš "krumpir", umjesto gruzijskog. Iz tog razloga su mi smiješne priče kako je Bilić i dosad preživljavao samo zato što su ga spašavali Kranjčar u Izraelu i protiv Malte, Runje u Tel Avivu, Kalinić protiv Češke. To je kao kad kažete kako bi Guardiola odavno bio bivši da ga ne spašavaju Messi, Xavi, Iniesta ili Puyol. Igrači su tu da spašavaju. Trebali su spašavati i u Tbilisiju, bez obzira kakvu taktiku postavio stručni stožer.

Jer ako se dobro sjećam, u Tbilisiju su na terenu bili i Modrić i Kranjčar i Srna i Petrić i Rakitić. Zar nisu? Čini mi se da jesu, iako se ne sjećam da su baš nešto posebno napravili. Ako zaboravimo na nesretnog Olića, od ključnih je nedostajao samo Eduardo. Oh da, naslušao sam se ovih dana i priča kako "to više nije to", jer Modrić i Kranjčar razmišljaju o Realu i Ligi prvaka, Srna se štedi da ne bi propustio Barcelonu i nestalo je gladi, želje, motiva, ambicije. Svi su pod velikim ugovorima pa kalkuliraju, dižu noge, reprezentacija im više ne treba. Zar smo do toga došli?

Ne, nisam od onih bijednika koji se hrane tuđim neuspjesima i koji samo čekaju da netko zabrlja kako bi mu se mogao naslađivati. Ali mislim kad već nismo pobijedili, da je bolje što smo izgubili, a ne uzeli neki alibi-bod. I da ova gruzijska pljuska može donijeti puno dobroga, ako je budemo znali otrpjeti i ispravno na nju odgovoriti. Srećom, u kvalifikacijama još ništa nije izgubljeno, sve još držimo u svojim rukama. Ali ovaj poraz dobro će doći da i Bilić i igrači shvate i priznaju da je očigledno ponestalo goriva. Da je nestalo one gladi, one odlučnosti, one muškosti, onog srca, one energije, one strasti koje je u baš svakom od svoja 83 nastupa na teren nosio Niko Kovač.

Pred reprezentacijom je večeras Saint Denis, mjesto koje će nas uvijek vraćati na onog prokletog Thurama i 1998. Protivnik kojeg nikad nismo dobili, izazov koji gotovo da i ne može biti teži. Sudbina se baš čudnovato poigrala s Bilićem. Nakon vremena u kojem mu se znalo spočitnuti kako bira lakše protivnike u prijateljskim ogledima, Bilić i društvo odlučili su se za jednu ovako veliku utakmicu baš sad, baš u najgorem mogućem trenutku. U trenutku kad nam ni pobjeda na Saint Denisu neće dati toliko koliko nam poraz može odnijeti. Više od dva mjeseca nakon Francuske nema reprezentativnih okupljanja, pa je lako zaključiti što čeka Bilića i njegovu momčad do početka lipnja i prigode za iskupljenje protiv Gruzije.

Na Biliću je da u dubini svoje duše analizira što je i gdje (po)griješio i ne dozvoli da se pogreške ponove. Da ozbiljno i temeljito analizira svoj odnos s igračima i sam sebi postavi pitanje je li njegov pristup uistinu olabavio strune napetosti i discipline koje generiraju glad i agresiju. Kao što ne treba biti diktator, ne treba biti ni preveliki demokrat.

Igrači? Ako im je uistinu stalo do uspjeha, do Bilića, do svog ugleda, do svih nas koji volimo tu reprezentaciju (a nemamo razloga da mislimo kako nije), imaju ispred sebe najprije 90 minuta da barem malo speru ljagu sa svojih obraza na Stade de Franceu. A kad to završi, bez obzira kako završilo, na njima je da se napale poput Silvija Berlusconija i već u lipnju ukrcaju Gruziji tri, četiri, pet komada. Koliko god bude išlo. Ne zato da bi se osvećivali Gruziji, nego zato što puno toga trebaju dokazati svojim navijačima. I zato što puno toga duguju stručnom stožeru koji ih mazi i pazi, glumi im besplatne psihologe, drži u izoliranom okruženju i zalijeva poput nježnih biljčica.

E sad ćemo vidjeti nose li najljepši dres na svijetu izbornikove mimoze ili beskompromisni ratnici koji će u pet narednih utakmica pojesti travu ako treba i pregaziti sve što stoji ispred njih. Pa izvolite.