Najbliže košarkaškom savršenstvu

München, 6. travnja 1989. Maccabi i Aris danima su vodili veliku bitku oko toga tko će u polufinalu imati pravo na žute dresove. Za finale ionako nije važno, tamo će ih čekati plavo-crvena Barcelona. Takav je bio plan, jer golobrade i tihe Splićane nitko nije ozbiljno shvaćao. Pored takvih velikana, pored Galisa, Yannakisa, Jamchyja, Mageeja, Jimeneza, Sanepifanija - tko je uopće razmišljao o Kukoču, Rađu, Sobinu, Perasoviću?

20 godina kasnije, svatko tko je imao priliku uživati u tim danima, u toj košarci, svatko tko je vidio ijednu utakmice te generacije - neće ni pokušati osporiti ono što je službeno izrečeno. Ta je Jugoplastika najbolja košarkaška momčad 20. stoljeća. Ta je Jugoplastika bila ljubimica Hrvatske i Europe. Momčad za koju se navijalo u svim dvoranama bivše Jugoslavije, koja je svojim košarkaškim šarmom, vicom i poštenim odnosom osvajala simpatije gdje god je igrala.

Sve je počelo onog trenutka kad je legendarni košarkaški učitelj Aleksandar Nikolić splitskoj delegaciji koja je 1986. godine došla na "konzultacije", rekao: "Neću vam reći koga da uzmete za trenera, jer me nećete poslušati". Anonimni pomoćnik Ranka Žeravice u Crvenoj zvezdi bio je čudan izbor za klub koji je u svojim redovima njegovao dragulje europske i svjetske košarke - Tonija Kukoča i Dina Rađu.

Međutim, tada se autoritet poštovao, čelnici klubova i sportski direktori nisu se ponašali kao danas, kad je svaki "lokalni šerif" ujedno i "doktor svega i svačega". Tvrdić, Skansi, Jerkov, Šolman, Macura i Bilić poslušali su savjet velikog košarkaškog maga i u Split pozvali "bezimenog" Božidara Maljkovića. I stvorili povijest.

Božo je stigao u Split, zasukao rukave i u samo četiri godine postao "počasni fetivi Splićanin". A u Splitu nije baš lako doći "izvana" i postati kralj. Mnogi su doseljeni velikani dobro prolazili u "najsportskijem gradu na svitu", ali su samo dvojica postala prava sportska božanstva bez ijednog oponenta. Zagrepčanin Bernard Vukas i lički Beograđanin Božo Maljković.

U klubu je Maljković naišao na ljude koji su bili spremni i voljni raditi "25 sati na dan", a u Josipu Biliću je dobio savršeni "yang" spreman "rudariti" od jutra do mraka. Uz njega i još čitavu grupu ljudi čija će imena malo značiti široj javnosti, a koji su utkali komadić svog lika i djela u najbolje organizirani sportski klub s ovih prostora u povijesti.

Kao što je Nikolić iznenadio splitske čelnike pokazujući prstom u Maljkovića, tako ih je i "šjor Božo" zaprepastio svojom prvom igračkom željom. Anonimni trener doveo je anonimnog razigravača Zorana Sretenovića, koji je trebao voditi igru mlade žute momčadi. Duško Ivanović bio je već iskusni šuter crnogorske Budućnosti, a oni koji znaju kako je zahtjevan i "težak" trener kasnije postao moraju se nasmijati na prvo pitanje koje je Ivanović postavio Maljkoviću kad ga je ovaj pozvao u Split. "Ne znam hoću li moći izdržati vaše treninge, čuo sam da 'ubijate' ljude."

Maljković, Sretenović i Ivanović bili su sve što je Jugoplastici trebalo. Godina dana bila je dovoljna da se krvavim radom pretvore u momčad koja je postala - nezaustavljiva. Da je stvoren zaista neviđen pobjednički nukleus, dokazuju činjenice da je Jugoplastika bila gotovo jednako nezadrživa i kad su otišla trojica iz prve petorke - Rađa, Ivanović i Sobin, a na kraju i sam Božo Maljković. Božo je 1991. doveo Barcelonu do finala, ali preko svoje Jugoplastike nije mogao.

Jugoplastika je prva europska momčad koja je mogla pobijediti jednu NBA momčad. Nažslost, nije smjela. Sudac Carl Jungebrand pomogao je Denver Nuggetsima 1989. da se spase sramote i prvog poraza jednog NBA kluba od Europljana u povijesti. Kao što će Talijan Lamonica zauvijek ostati obilježen provedenom misijom da Španjolskoj protiv Hrvatske osigura polufinale EP 2005., tako je i Jungebrand do danas velikom broju ljubitelja košarke ostao u memoriji po tom sramotnom "spašavanju ugleda NBA lige".

Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kad Splićani nisu mogli ništa čak ni sudačkoj nepravdi. Bili su toliko mentalno i kvalitativno jaki, da su uvijek mogli pobijediti i protivnika i sve druge prepreke koje je uz sebe nosila titula "vječnog autsajdera". Da, bila je to vjerojatno jedina momčad u povijesti koja je tri godine zaredom osvajala europski tron, a da ni u jednoj od te tri godine nije smatrana favoritom.

Koliko je i danas moćna riječ "Jugoplastika", možete saznati razgovorom s bilo kojim košarkaškim radnikom ili zaljubljenikom diljem kugle zemaljske. Svatko tko je živio u vremenu kad je Jugoplastika harala, imat će posebne uspomene na vrijeme kad se košarkaški svijet klanjao maloj i siromašnoj, ali moćnoj i ponosnoj Jugoplastici.

Danas je košarka nešto drugo, danas je svijet nešto drugo. Danas već kadeti imaju menadžere, igrači igraju za statistiku, treneri nemaju vremena za stvaranje, a mali i siromašni više nemaju nikakve šanse protiv velikih i bogatih. Danas razliku u košarci ne stvaraju krvavi treninzi, taktičke inovacije ili igračka genijalnost. Danas razliku stvara isključivo - novac.

Jugoplastika će se pamtiti po osvojenim naslovima, slavnim imenima koje je proizvela i briljantnoj košarci koja je zabavljala i pobjeđivala. Taj je klub bio gotovo savršen koktel božanskog talenta, krvavog rada, sjajne organizacije, ljudske skromnosti i neograničene ljubavi prema svom poslu. Jugoplastika će zauvijek biti sinonim lepšave i razigrane mladosti koja se iz podruma popela do zvijezda. I tamo ostala dugo.

Bit će vječni dokaz da je nekoć postojalo vrijeme kad se radom, poštenjem, skromnošću i odricanjem moglo napraviti čudo. Čudo koje u današnjem vremenu kad je vrijednost novca pregazila sve druge ljudske vrijednosti u svim sferama života - više jednostavno nije moguće.

Jugoplastika je bila puno više od sportskog kluba ili košarkaške momčadi. To je bio pravi sportski kult. Organizacija koja je funkcionirala savršenije od ikad ijednog s ovih prostora, stvorila je momčad koja je došla najbliže apsolutnom košarkaškom savršenstvu. Jugoplastika je bila nenadmašno košarkaško čudo 20. stoljeća.