"Nas dva brata skupa ratujemo..."

Partizanova galama dobro je došla čelnicima regionalne košarkaške lige da završni turnir po treći put u osam godina smjeste u prijestolnicu ovog privatnog košarkaškog napucavanja. Natjecanja koje se sofisticiranom ucjenom i uz klimoglavi blagoslov onih koji bi se trebali brinuti, a nije ih briga, prometnulo u jedinog glasnogovornika košarkaškog sporta u svim državama koje u njoj sudjeluju.

Liga u kojoj nitko iz Hrvatske i Srbije ne želi igrati kad gubi, a kad pobjeđuje pametuje kako je nužna, stigla je do završnog turnira. Zadar je ostao bez organizacije zbog toga što Partizan nije želio provesti dva dana u "neprijateljskom okruženju", pa su kao i obično, od svađe Hrvata i Srba opet profitirali - Slovenci. Sve je upakirano u "priču za malu djecu" kako je "Ljubljana ponudila najbolje financijske uvjete", jer mi smo svi, jelte, budale kojima se može prodati bilo što.

Ako je tako - najbolje je vlasnici lige "bogatu Ljubljanu" odmah proglase vječnim organizatorom završnih turnira, kako bi im džepovi uvijek bili puni do vrha. Jer konačno - zar to i nije osnovna svrha natjecanja u kojem nitko ništa ne zarađuje? Osim organizatora.

Uglavnom, Zadar će u Ljubljani tražiti put do trofeja kojeg su baš u tom gradu već jednom spremili u svoj autobus i ponijeli kući. Trenutno najbolja hrvatska momčad tada je s puta maknula Crvenu zvezdu, ovog puta im kao najviša prepreka na putu stoji Partizan. Isti onaj koji je jedan od svoja tek dva poraza u ligaškom dijelu natjecanja doživio (kakve li slučajnosti) u Jazinama od Zadra i koji se zbog toga upeo na zadnje noge kako se to ne bi dogodilo i na završnom turniru.

Prije puta u Sloveniju, Zadrane čeka još jedna obveza u hrvatskom NBA-ritmu. U utorak im u Jazine stiže izranjavana Cibona, a pobjeda ili poraz umnogome će odrediti atmosferu s kojom će Zadrani krajem tjedna na put po nove euroligaške bodove.

Ciboni je utakmica u Zadru možda i najvažnija do kraja ove sezone, nažalost važnija čak i od samog raspleta prvenstva. Jer uspiju li se Zagrepčani "dignuti iz pepela" i pobijediti u Jazinama, ne samo da će oživjeti svoje ambicije u završnici prvenstvene utrke, nego bi i grogirali Zadrane uoči turnira na kojemu će se od Prevlake do Dunava vjerojatno samo u Tornju navijati za Srbe i(li) Slovence.

Gomila euroligaških bodova s kojima se Zadar može vratiti iz Ljubljane, natjerat će "kosi Toranj u Zagrebu" da stišće palčeve najprije Hemofarmu, a potom ako bude potrebno i Partizanu ili Olimpiji. Iako u Ciboni nisu željeli javno zahvaliti Dušku Vujoševiću na "slatkim riječima" kako će "pomoći Ciboni da ostane u Euroligi tako što će izbaciti Zadar", jasno je da će potajno poslati bocu šampanjca prvaku Srbije ukoliko odradi posao umjesto njih. Prvo poglavlje već je odradio - Final Four se neće igrati u Jazinama.

I tu zapravo leži čitava ironija i nakarada trenutka u kojemu se nalazi hrvatska košarka danas. Umjesto da se hrvatski klubovi u hrvatskom prvenstvu bore za to tko je najkompetentniji predstavljati hrvatsku košarku na međunarodnoj sceni Eurolige i ULEB Kupa, mi smo danas u situaciji da o hrvatskom predstavniku u Europi odlučuju klubovi iz nekih drugih zemalja. Što su trogodišnji ugovori u Euroligi donijeli Ciboni i hrvatskoj košarci, najbolje pokazuje aktualni raspad sistema u tom klubu i mogućnost da naredne sezone budu morali moliti čelnike regionalne lige da im dodijele wild-card.

U cijeloj priči za nas nije nikakva utjeha, ali je uistinu zanimljivo pratiti s koliko elana i temeljitosti gotovo sve naše pogreške ponavljaju i u Srbiji. Od uništavanja klubova koji su im uvijek bili proizvođači dobrih igrača, preko zanemarivanja svog prvenstva koje je, realno gledajući, do pokretanja regionalne lige bilo i snažnije nego naše, do prijenosa suvereniteta sa svog košarkaškog saveza na NLB ligu i trogodišnjeg ugovora s Euroligom koji se i njima sprema od sljedeće sezone.

Mi smo u košarkaški bezdan počeli tonuti i prije nego što je regionalna liga pokrenuta, a ona nas je samo još jače gurnula prema dnu. Ali uistinu je fascinantno promatrati kako u zemlji koja je tijekom drugog dijela devedesetih bila vodeća europska košarkaška sila, ne vide gdje ih vodi "košarkaška regionalna politika". I koliko marljivo i nezaustavljivo grabe pridružiti nam se u košarkaškom mulju kojim mi u Hrvatskoj već duže vrijeme glavinjamo. Dobrodošli, komodajte se, ima mjesta...