Ne smije biti uzalud

Jedna rečenica gotovo uvijek ispliva na površinu u ovakvim situacijama. Kad jedan mladi i nevini život predajemo zemlji, dok u mislima proživljavamo tragediju koja ga je uzela, uvijek je u kutu razmišljanja prisutna misao kako "ova smrt ne smije biti uzaludna".

I zaista, tragedija koju je proživjela obitelj Ćustić, a s njima i cijela zemlja, jednostavno mora imati smisla. Hrvojev život ne smije biti izgubljen "tek tako", a ono što mu se dogodilo uz slijeganje ramenima pripisano "zloj sudbini protiv koje se nije moglo". To mora biti cilj i misija i Hrvojevog kluba i nadležnih institucija koje su mu bile dužne osigurati sigurnost na radnom mjestu.

Da, može se reći da je ta tragedija uistinu splet nesretnih okolnosti. Tužna je istina da je Hrvoje ili bilo koji drugi nogometaš na isti način mogao stradati i da je udario glavom o zemlju ili vratnicu, umjesto u zid koji tu stoji više od pola stoljeća. Mogao je nastradati na stotinu drugačijih nesretnih načina, ako mu je tužna sudbina to namijenila...

U ljudskoj je prirodi tražiti krivca, posebno u našem društvu u kojemu krivci redovito izbjegnu odgovornosti, a "mali čovjek" je uglavnom osuđen na "pojeo vuk magare". No, koga konkretno okriviti u ovoj situaciji? U koga pokazati prstom? U mladog vinkovačkog nogometaša koji je bio u dvoboju s Ćustićem u trenutku kad je ovaj pao? Jedan neoodgovorni novinski članak koji ga je optužio za namjeru dok se Hrvoje borio za život već je i tom nesretnom i nedužnom mladiću skoro uništio život.

NK Zadar? Kako, kad je zid bio i više od propisane udaljenosti od travnjaka? Zid kakvih ima na brojnim sportskim borilištima ne samo u Hrvatskoj i ne samo na stadionima. Komisiju za licenciranje HNS-a? Ali njihovi su kriteriji usklađeni s Uefinim i u ovom su određenom slučaju poštovani? Vlatka Markovića? Njega se za štošta može i valja prozvati, ali mu svejedno nitko nema pravo paušalno stavljati "na dušu" tragičnu i nesretnu smrt jednog mladog čovjeka.

Ako ne pronađemo krivca, hoće li Hrvojeva žrtva biti uzaludna? Ne, to je ono što se ne smije dozvoliti. Tu je sad odgovornost i na NK Zadru i na Udruzi prvoligaša i na HNS-u, pa čak i na državi putem Ministarstva sporta, da naprave sve kako bi nam svima u glavi zauvijek ostalo njegovo ime i djelo.

Međutim, isto tako treba imati osjećaj realnosti i za loše prijedloge koji su prošlih dana izlazili iz vrućih i emocijama nabijenih glava. Jedan od njih je ideja da se Hrvatskom nogometnom kupu dodijeli ime Hrvoja Ćustića. Već sad su se pojavili otpori toj ideji i ne možemo reći da nisu logični. Uz dužan pijetet prema nesretnom Hrvoju, tko je taj koji može donijeti odluku jesu li za hrvatski nogomet vrjedniji pogoci i lijepi potezi Vukasa, Jerkovića, Matošića, Šukera... ili tragična smrt koja se, usput rečeno, i nije dogodila na kup-utakmici?

Nažalost, Hrvoje nije prvi nogometaš koji je tragično izgubio život, ali tko smije reći obiteljima Danijela Popovića, Silvestra Sabolčkog ili Miljenka Kovačića kako su njihove tragedije manje jer su se dogodile u prometu, a ne na stadionu?

Jednostavno se ne smije dogoditi da se Hrvojevo ime provlači kroz blato i da se godinama koje su ispred nas raspreda o tome je li svojim nogometnim vještinama zaslužio takvu čast ili nije! Zašto se uopće moramo dovoditi u situaciju da moramo birati, naročito sad dok su još svima vruće glave? Zašto domaći kup i dalje ne bi nosio ono najljepše ime - hrvatski - i tako bio i Ćustićev, ali i Sabolčkog i Vukasa i Zebeca i Beare i Bobana i svih drugih koji su to na ovaj ili onaj način zaslužili?

Taj bijes i nepravdu koje svi osjećamo zbog Hrvojeve pogibije treba kanalizirati na prava mjesta koja neće izazivati podijeljene reakcije. Novi zadarski stadion ne samo da mora ponijeti ime Hrvoja Ćustića, nego bi bila sramota kad se to ne bi dogodilo. Zadarski gradski oci moraju mu posvetiti i jednu ulicu u svom gradu i na dostojan način sačuvati uspomenu na njega u novom sportskom kompleksu na Višnjiku.

HNS bi mogao prestati s "pranjem ruku" od domaćeg nogometa i pokrenuti Zakladu s imenom Hrvoja Ćustića, kojom bi se skupljao novac za uređenje najnužnijih stvari na hrvatskim sportskim objektima o kojima nitko ne brine. Udruga prvoligaša mogla bi pooštriti kriterije za licenciranje i što je najvažnije - pridržavati ih se, a NK Zadar bi mogao ustanoviti turnir koji bi nosio Hrvojevo ime. Jako je puno konkretnih i značajnih stvari koje bi se mogle i morale potaknuti na svim razinama. Konkretnih, a ne deklarativnih i kontroverznih.

Najviše što se sad može napraviti je da kad u budućnosti čujemo ime Hrvoje Ćustić, da nam prva misao svima bude kako je "od njegove smrti puno toga pošlo nabolje". Samo tako će ovaj tužni događaj dobiti smisao, a obitelj Ćustić i cijela sportska Hrvatska utjehu kako mladi život nije izgubljen uzaludno. Počivaj u miru, dragi Hrvoje...