Neka pati koga smeta

U silnoj eksploziji boja i nacija kojom ste okruženi na nekom ovakvom natjecanju, uvijek je užitak upoznavati nove ljude, piti i pričati s navijačima sa svih krajeva Europe i svijeta, razmjenjivati mišljenja i ideje o stvarima o kojima inače nemate prigodu. Ćaskati i nazdravljati s liječnikom iz Rusije, bankarom iz Austrije, novinarom iz Turske, konobarom iz Škotske.

A u cijelom tom kolopletu raznolikosti, pojaviti se u hrvatskom dresu znači dobiti poštovanje. Bez obzira što bili u svom "realnom životu", ovdje vas se gleda isključivo kroz dojam koji ostavlja vaša nogometna reprezentacija. I sportaši općenito. Hrvatsku danas definira ponosna, hrabra i beskompromisna nogometna momčad koja se ne plaši nikoga. Sve ono najbolje što bismo htjeli da nas definira kao naciju, društvo i državu, za nas su odradili naši sjajni sportaši.

Zato više nikome nigdje na kugli zemaljskoj nije potrebno objašnjavati tko ste i zašto ste obukli tu čudnu, ali jedinstvenu majicu crveno-bijelih kvadratića. Danas će vas baš svaki Rus zaustaviti i stisnuti vam ruku, a Škot vam vječno zahvaljivati što smo "one ispod" onako osramotili na Wembleyu. "Hrvatsku pratimo od Eura 2004. na svakom velikom natjecanju gdje nema Škotske. Sad već imamo puno prijatelja među hrvatskim navijačima i uvijek se s njima sjajno zabavimo", rekla mi je skupina Škota u kiltovima i hrvatskim dresovima u navijačkoj zoni ispred bečkog Rathausa.

Irci, Austrijanci, Brazilci, Slovaci, Albanci - sve njih smo viđali smo po Beču i Klagenfurtu ogrnute hrvatskim zastavama, u fešti s hrvatskim navijačima. Svi su se oni lakše identificirali s jednom tako hrabrom momčadi jedne tako male zemlje, nego s velikanima protiv kojih je "ratovala". Bez obzira bili s Hrvatskom povezani na ovaj ili onaj način ili su jednostavno došli na zagarantirano dobar provod među crveno-bijele kvadratiće, svi koji su bili u Beču i Klagenfurtu posvjedočit će koliko se nacija i zastava radovalo i tugovalo s nama.

Zanimljive stvari događale su se i u našem susjedstvu. Od pljeska do zavisti, miješale su se emocije u zemljama koje nas okružuju, a najzanimljivije je, kao i obično, bilo u BiH. S jedne strane svi Hrvati za Hrvatsku, s druge neki Bošnjaci za Tursku, a među njima tobože nezainteresirani Srbi, za koje su nam neki njihovi sunarodnjaci u Austriji otkrili da bi "od dva zla" ipak radije odabrali "kvadratiće" nego "polumjesece".

Kad je u "naše malo misto" u Austriji pristigla legija turskih kolega, s njima smo "divanili" o svemu i svačemu. Između ostalog, zanimalo nas je i tursko viđenje tih "bosanskih Turaka", koji su kadri razbijati hrvatske (ili srpske) glave radi zemlje u kojoj većina njih nikad nije bila. Odgovori su nas ipak malo iznenadili.

"Po Europi je raseljen ogroman broj Turaka, ali iskreno te ljude u Bosni mi nikad nismo doživljavali kao Turke, nego kao Slavene. Prema Hrvatima mi gajimo poštovanje, pa i naklonost. Naše brojne dijaspore diljem Europe nikad nisu imale međusobnih problema, zato nikome u Turskoj nije u drago da netko u naše ime radi nerede. To nam ne treba." Bile su ovo riječi jednog od turskih kolega koji je nekako najplastičnije sažeo temu otvorenu u press-centru u Bad Tatzmannsdorfu, dok smo zajedno kratili vrijeme u iščekivanju našeg četvrtfinalnog okršaja.

Imali smo u Austriji zadovoljstvo družiti se i s nekoliko srbijanskih kolega, koji su od prvog do zadnjeg dana vrlo korektno pratili našu reprezentaciju. Novinarska kolegijalnost, a i činjenica da se razumijemo bez potrebe prevođenja na engleski, omogućila im je da se praktično ni ne osjećaju kao strani novinari, a i pitanja su postavljali u "našem", hrvatskom dijelu pressice. S vremenom je i atmosfera postala prisna, prijateljska, a iskreno ili ne - i srbijanske kolege su se na kraju veselile našim pobjedama, čak nas i tješili nakon ispadanja od Turske. "Moj Bernarde, vi barem imate o čemu pričati i čime se ponositi..."

Da, osjetilo se tu i malo ljubomore, malo razumljive ljudske zavisti kakvu smo mi imali u godinama kad je njihova košarkaška reprezentacija harala svijetom. Ali ni približno onome što je jedna tamošnja iskompleksirana sitna duša izmislila prije nekoliko dana, najavljujući "drastičnu kaznu zbog rasističkih i nacionalističkih ispada hrvatskih navijača". Kaznu koju je u "svjetskoj ekskluzivi", čuda li, najavio samo jedan srbijanski medij. I osramotio se.

Da je autor te "ekskluzive" kontaktirao nekoga od svojih sunarodnjaka koji su bili na licu mjesta, lako bi se upoznao sa činjenicom da su se bečki i klagenfurtski gradonačelnici javno zahvalili hrvatskim navijačima zbog "fantastičnog ponašanja prije, za vrijeme i nakon utakmica". Lako bi saznao i da je HNS 60.000 CHF kazne platio zbog nekoliko upaljenih baklji (koje su, nota bene, palili i Turci i Grci i Španjolci i Talijani...), a ne zbog "barbarskog divljanja po Klagenfurtu", kojeg nije vidio nitko, osim potpisnika tog uratka s nekoliko tisuća kilometara udaljenosti. Neki moćan dalekozor je taj imao, ali ga je valjda krivo uperio.

Vrijedi jedan paragraf posvetiti i Slovencima. Ne samo zbog toga što smo se u Klagenfurtu i Beču družili sa slovenskim kolegom "hajdučkog srca" Rokom Plestenjakom, koji nam je neuspješno pokušavao ponuditi riječi utjehe u teškim minutama nakon penala protiv Turaka. Nego još više zbog činjenice da su stotine tisuća hrvatskih navijača tranzit kroz Sloveniju odrađivali bez najavljenih "detaljnih pregleda" i "kažnjavanja svega i svačega". Slovenci su se dobro pripremili i prilično dobro odradili transfere tisuća i tisuća hrvatskih automobila i autobusa kroz "deželu", pa su i oni prvenstvo završili s osmijehom na licu. Baš kao i austrijski policajci koji s Hrvatima nisu imali nikakvih problema. Baš kao i UEFA, koja je hrvatske navijače stavila na treće mjesto po kvaliteti, brojnosti i ponašanju.

"Barbari u hrvatskim dresovima" priviđali su se samo onima koji se guše u zavisti i sanjanju dan kad će "susjedu crnkuti krava". Nažalost za takve - nemamo dobrih vijesti.

Nagledat će se još crveno-bijelih kvadratića na velikim natjecanjima. A i crveno-bijelo-plavih "barbara", koje s raširenim rukama dobrodošlice i simpatijama čekaju svi domaćini velikih natjecanja i svi oni brojni prijatelji koje smo stekli tijekom svih ovih godina i velikih natjecanja. Neka pati koga smeta...