Neke se stvari (ipak) ne mogu kupiti novcem

Derbi ko derbi. Svatko tko je živio u iluziji da okršaj između Hajduka i Dinama može ponuditi ono što nudi talijanski Derby della Madonnina, španjolski El Classico ili engleski North-West Derby, ili ne poznaje situaciju u našem nogometu ili živi na nerealnom oblaku optimizma. Ako bismo tražili nekakav pandan u europskim "nogometnim ratovima", možda smo najbliži sudarima glasgowskih Celtica i Rangersa.

Međutim, gotovo 40.000 ljudi (odavno Poljud nije bio prekrcaniji, čak su i svi prolazi bili zakrčeni gotovo sat prije početka) na stadion ionako nije došlo radi nekakvog spektakularnog nogometa. I 35.000 Hajdukovaca i 1.500 Dinamovaca nikad ne bi potpisali izjavu u kojoj se odriču bodova naspram ljepote. Pustite tu priču. Njome se u pravilu tješi onaj tko teren napusti pognute glave.

Ako vam je do nogometne ljepote - imate po satelitima iz dana u dan priliku da u njoj uživate. Ovaj derbi igra na neke druge epitete i osvaja nekim drugim emocijama. I opet će iz godine u godinu puniti i Poljud i (iskreno se nadamo) Maksimir, jer bez obzira na sve - ovo je ono najbolje što imamo. A "najbolje" ne definira samo kvalitetu nogometa. Ono definira činjenicu da samo Hajduk i Dinamo mogu cijelu državu i "pola Europe" podijeliti na "bijelo" i "plavo". Čak i kad svi znaju da tu od pravog nogometa neće biti ništa.

U svakom slučaju, o samom ratu na travnjaku malo se toga konkretnog može reći. Bez obzira što u našim uvjetima i Hajduk i Dinamo imaju kvalitetne momčad, ipak to nije ona klasa igrača koja je sposobna igrom pobijediti opstrukciju. Defanzivci su u nogometu uvijek u početnoj prednosti. Vrhunska obrana uvijek će pobijediti vrhunski napad i u to nemajte ni najmanju dvojbu. Razliku rade samo svjetske klase.

Za imati "potez" koji će nadigrati defanzivnu silinu, agresiju, ponekad čak i grubost, trebate na vrijeme nabaviti jednog Kaku, Messija, Ibrahimovića, Raula, Ronalda. A takvi koštaju. Više nego Hajduk i Dinamo zajedno.

Stoga, otupite malo oštricu kritike kad gledate okršaje Hajduka i Dinama kroz prizmu derbija u kojima glavne uloge imaju igrači vrijedni stotine milijuna eura. U hrvatskom se derbiju možda ne može uživati u nogometu zbog silnih visokih kriterija i nerealnih očekivanja, ali može se uživati u tisuću sitnica koje pravi navijač Hajduka i Dinama prepoznaje i cijeni. A to što "nogomet nije kao vani", uvijek može poslužiti kao alibi poraženom.

Analizirajući jučer viđeno, dojam je da je jezičac na vagi koja je pretegnula na stranu Hajduka u zapravo jednom prilično izjednačenom okršaju, bila želja i motivacija Hajdukovih igrača. Nije floskula nego notorna istina - Hajduk nikad nije postizao rezultate s momčadima u kojima se nije "igrala briškula i trešeta". Pokušavalo se u nekoliko navrata, ali svaka je takva ideja doživjela potpuni kolaps.

Jučer je od 14 Hajdukovaca koji su trčali po travnjaku, njih 12 ili poniklo u Hajdukovoj školi ili u gradovima iz regije koja "strepi kad igra Hajduk". S druge strane, u Dinamovom dresu glavne su uloge bile podijeljene igračima koji su "svetost modrog dresa" upoznali tek kad im je na račun stigla pozamašna svota "konvertibilnih argumentata".

Kroz svih 90 minuta me pratio taj dojam, da su Hajdukovci u svakom startu agresivniji, željniji, oštriji. U nekim situacijama i grublji. Ni jedan Hajdukovac jučer nije "povukao nogu" ili "izbjegao dvoboj", dok za nekoliko Dinamovih aduta ne bismo mogli prisegnuti isto. Istina, Hajduk je gladan trofeja, Hajduk je imao iza sebe 35.000 navijača. Ali trofeja bi trebao biti gladan i Dinamo, bez obzira što ih se naosvajao zadnjih godina. Osvajali su ih neki drugi, iz ove momčadi tek nekolicina njih, tada tek u epizodnim ulogama.

Kao što se naš derbi ne može uspoređivati kvalitetom s nekim najvećim svjetskima, tako je teško vjerovati da neki od naša dva najveća kluba može pratiti poslovnu politiku jednog Chelsea, Manchester Cityja ili Intera. Naravno, granice se ne mogu zatvoriti, pravi igrači uvijek će isplivati na površinu i oplemeniti svaku momčad, ali na Dinamovim je čelnicima da odluče jesu li krenuli pravim putem i gdje taj put vodi.

Da je jučer naspram Dinamove momčadi stajao Hajduk iz neke od prošlih sezona, vjerojatno bi "modri" i s ovakvom kompozicijom momčadi održali pozitivan rezultat. Međutim, danas kad Hajduk uz agresiju i "hajdučki pristup" ima i kvalitetu otprilike podjednaku Dinamovoj, spomenuti podatak može biti baš ona "sitnica" koja odlučuje.

Bez obzira koliko Hajdukova momčad bila dobra, ovakvo "pozitivno ludilo" koje klub danas ima oko sebe najčvršće izvorište ima upravo u činjenici da su navijači prepoznali tu "hajdučku" crtu u svlačionici. Dovoljno je bilo vidjeti kako se dvojica internacionalaca i reprezentativaca, Hrvoje Vejić i Giovanni Rosso, raduju kao mala djeca na travnjaku gotovo 20 minuta nakon zadnjeg sučevog zvižduka. Neke se stvari ipak ne mogu kupiti novcem...