Nepravedno reprezentativno prokletstvo

Bez obzira što se Hrvatska diči svojom velikom sportskom tradicijom, gori poput buktinje kad se dogodi neki veliki reprezentativni uspjeh i smatra se "sportskom nacijom", Hrvatska zapravo u srži stvari nije sportska nacija. Jer da jest, odavno bi sport bio proglašen "državnim interesom", odavno bi se isušile močvare u kojima strahovladaju gladni i nesposobni krokodili uništavajući ga do samih njegovih temelja, odavno bi se sportašima priznale zasluge koje im pripadaju. No, to je tema za neku drugu priču.

Minulog vikenda hrvatska je košarka još jednom odbila potonuti u europski prosjek, koji joj se, nažalost, u bliskoj budućnosti smiješi nastavi li sama sebe ovako "jesti". Zoran Planinić i Krešimir Lončar podignuli su trofej Eurokupa sa svojim Himkijem i to kao dva najbolja i najvažnija igrača bogatog ruskog kluba. U finalu je bio i Velimir Perasović s Valencijom, a Planinić je nagrađen naslovom najboljeg igrača završnog turnira u Moskovskoj Regiji. Baš kao Marko Popović pošle godine u Trevisu.

Popović, Planinić, Lončar. Trojka koja je bila stožer srebrne hrvatske juniorske reprezentacije na EP U Zadru prije ravno 12 godina, dočekala je svoje trenutke ponosa i slave. Iako već godinama igraju na najvišoj razini, NBA, Euroliga, Eurokup, Španjolska, Rusija, Turska - ni jedan od njih trojice nije se uspio progurati u status "superzvijezde" hrvatskog sporta.

Kolega Toma Dragičević napisao je kako je Zoran Planinić obilježen istim prokletstvom kao i Nikola Vujčić, Gordan Giriček ili Marko Popović. Prokletstvom reprezentativnog neuspjeha koji je učinio da ih se smatra gubitnicima. A zapravo su sasvim nešto suprotno. Veliki košarkaši, sportaši koji su svojim klubovima donijeli brojne titule, pogađali koševe u zadnjim napadima, bivali prve zvijezde svojih uglednih klubova. I koji su tako nepravedno cijenjeniji u inozemstvu, nego u svojoj vlastitoj kući.

Da, ta prokleta košarkaška reprezentacija. Ta skupina građana nanijela nam je toliko bola, donijela toliko razočaranja i toliko puta nam ranila srce da smo zasigurno svi barem jednom od nje digli ruke. A onda joj se opet vratili, kad bi se još jednom, po tko zna koji put, krenulo ispočetka.

Međutim, jeste li se ikad upitali koliko je bola, razočaranja i problema ostavila onima koji su u njoj iz godine u godinu sudjelovali? Zoran Planinić možda je najbolji primjer za to. Ni Marko Popović nije daleko. A ni Nikola Vujčić. Svaki od njih toj je reprezentaciji davao godine i godine, ljeta i ljeta, pripreme i pripreme, krv, znoj i suze i na koncu svega dobio - uvrede i omalovažavanje.

Lako je objasniti zašto nam je grop u stomaku kad igra košarkaška reprezentacija. Lako je objasniti zašto gasimo televizor ako je napeta završnica kad igraju, jer "znamo da će izgubiti". Lako je vrućeg srca oplesti po "gubitnicima koji sramote državni dres". Svi smo to radili. I da, ponekad su zaista zaslužili.

No, ponekad se uistinu potrebno zapitati kako to da su Planinić i Popović najbolji igrač Eurokupa? Kako je to Vujčić najbolji europski centar proteklog desetljeća? Kako to Marko Banić nosi mali i neugledni Bilbao do četvrtfinala Eurolige, Lončar stožerni igrač snažnog Himkija, Rok Stipčević briljira u Italiji, Roko Ukić rješava klupske utakmice u gustim završnicama?

Kako je to Matej Mamić legenda svakog kluba kojem je igrao? Što Ante Tomić radi u Realu, zašto je Stanko Barać na listi želja Indiana Pacersa, a Marko Tomas pola Eurolige? Kako je to Bojan Bogdanović odjednom postao jedno od najvećih osvježenja Eurolige, a Andrić stožerni igrač Galatasaraya?

Ni jednome od njih reprezentacija nije napravila ni najmanju uslugu, osim "medvjeđe". A većina njih s reprezentativnih obveza vraćala se razočarana, depresivna, izvrijeđana, često i ozlijeđena.

Možemo nadugo i naširoko razglabati o tome jesu li termini Europskih i Svjetskih košarkaških prvenstava dobro pogođeni i vjerojatno zastupati različite teze. Meni, recimo, mnoštvo argumenata priteže protiv, jer ta prvenstva na otvaranju nove sezone zaista imaju gomilu svojih minusa. S druge strane - kako nama, tako i ostalim reprezentacijama, nije taj termin baš stvar na koju se možemo izvlačiti i opravdavati svu silu nejasnih i nelijepih rezultata koje su nam košarkaši ostavljali u naslijeđe zadnjih 15-ak godina.

Što to zapravo ne valja u našoj košarkaškoj reprezentaciji? Iskreni i izravni Roko Ukić jednom je rekao: "Sve". Neki će reći uopćeno i opširno, ali zapravo - istinito. Puno toga tu ne štima, puno puta smo se za velike stvari pripremali "kampanjski" i vjerovali da će dovoljan biti naš (neosporni) talent. Međutim, talent više ne pobjeđuje. Pardon - pobjeđuje do punoljetnosti, eno vam najboljeg primjera kako prolaze naše U16, a kako U20 reprezentacije?

U nekoliko smo navrata bili na rubu "povratka". Ili nam se barem tako činilo. Tog jednog velikog rezultata koji će našu košarku vratiti u europski vrh, a naše košarkaše pretvoriti u nacionalne heroje. Prvi put u Beogradu 2005., kad nas je na putu do medalje zaustavila sudačka pljačka Lamonice, Drabikovskog i Dovidavičiusa. Drugi put u Poljskoj 2009., kad smo imali i dobru momčad i dobrog trenera, ali negdje između ta dva "tabora" nešto nije štimalo. Niti je Repeša vjerovao igračima koliko je trebao, niti su igrači vjerovali Repeši.

Sad je prigoda za novi početak. Repeša se ponovno dohvatio reprezentacije, što je općenito dobro prihvaćeno, jer je Jasko, uz Nevena Spahiju, bez dvojbe najbolje što hrvatska košarkaška struka trenutno ima. Pred Repešom je novi pokušaj revitalizacije i regeneracije hrvatske košarkaške reprezentacije, ne samo za kvalifikacije za EP koje nas čekaju krajem ljeta, nego i dalje od toga. Repeša je dobio mandat za još jednu "pretvorbu", ovog puta ne političku nego košarkašku. Pretvorbu gubitnika u pobjednike.

Mnogi su "prokazani" hrvatski košarkaši svojim klupskim karijerama odavno dokazali da riječ "gubitnik" u hrvatskoj košarci nije pojedinačni, nego kolektivni epitet. Međutim, na hrvatskoj je košarkaškoj organizaciji izazovna zadaća da se taj "kolektivni epitet" uskoro ne zalijepi i za Šarića, Katića, Hezonju, Babića, Arapovića, Mazalina, Bendera i sve one nove zlatne klince koji još uvijek dominiraju - talentom...