Nije li "Modrićeva priča" malo dvolična?

Kad je prije tri ljeta Luka Modrić iz Dinama odlazio u Tottenham dojam je bio podijeljen. Jedni su bili sretni što Luka odlazi za tako velik novac u tako veliku ligu, drugi su žalili što tako sjajnog igrača više nećemo gledati na "HNL-ledinama". Bilo je i trećih, onih koji su i Modriću i Mamiću spočitnuli kako "gledaju samo vlastiti interes bez brige za to što će Dinamo u novu sezonu ući oslabljen".

No, tko je tada mogao takvog igrača držati na mjestu koje je očigledno prerastao i za koje je postao jednostavno predobar? Tko je Luki Modriću smio zapriječiti put prema ostvarenju sna, a Dinamu prema punjenju blagajne uslijed kojeg si je osigurao dugoročnu stabilnost?

Tri godine kasnije, slična priča s puno sličnih likova i sličnih dvojbi. Luka Modrić je prerastao Tottenham i tko je taj koji će se usuditi stati na put njegovom snu da zaigra na još višoj razini, jer Chelsea u odnosu na Tottenham to trenutno jest? Ima netko. Zove se Daniel Levy i predsjednik je kluba kojeg je Luka "prerastao".

Međutim, za razliku od Dinamovog, Tottenhamovu predsjedniku, zamislite, novac nije najvažniji. Zarada od "preprodaje" ponajboljeg igrača njegove momčadi mu nije u prvom planu, što je za naše "trgovačko društvo" uistinu nepojmljivo. Kakav je to čovjek taj Levy kad ne želi zaraditi nekoliko milijuna?

Luku Modrića svi volimo i cijenimo i želimo ga vidjeti na najvišoj mogućoj poziciji u europskom nogometu. Bez obzira što smo službeno i faktografski osma (!) nogometna sila svijeta, činjenica je da osim Olića i Pranjića nemamo ni jednog igrača u uskom krugu najelitnijih nogometnih klubova svijeta. Koliko god nama bili simpatični i dragi, Tottenham, Šahtar, Wolfsburg ili Sevilla ipak nisu isto što i Barcelona, Real, Manchester United, Chelsea ili Inter. Ni statusno, ni po kupovnoj moći, ni po kvaliteti nogometa i trofejima koje osvjaju.

Stoga bi nam svima odlazak našeg ponajboljeg "izvoznog proizvoda" u jedan od elitnih europskih klubova došao kao melem na ranu. I bar malo nahranio naš nogometni ego koji želi vjerovati kako je Fifina ljestvica uistinu objektivna.

Razumljiva je Lukina želja da "iskoristi trenutak" i nastavi svoj nogometni uspon. Jer tko zna što će biti dogodine? Tko zna hoće li se opet ukazati ovakva prigoda? Hoće li mu i dogodine netko nuditi toliko novca više nego što sad dobiva? Hoće li i sljedeće sezone biti jednako dobar u dresu Tottenhama kao minule? Sve su to razumna i razumljiva pitanja.

Međutim - zašto je nerazumno što ga predsjednik Tottenhama ne želi prodati? Zašto je nerazumno da se prvi čovjek kluba ne želi odreći možda i najboljeg igrača kojeg ima, kojeg je prvi otkrio i u njega uložio novac, s kojim je potpisao višegodišnji ugovor i za njega izdvaja prilično ozbiljnu svotu? Zašto je nerazumno da predsjednik razmišlja o snazi svoje momčadi, umjesto o novcu koji eventulno može zaraditi?

U konačnici - zašto je Luka potpisivao višegodišnji ugovor s Tottenhamom?

Za analogan primjer ne treba ići tako daleko, samo do Poljuda. Protekle Hajdukove uprave debelo su precijenile i klupske financije i kvalitete nekih igrača s kojima su potpisali unosne višegodišnje ugovore. A sad kad su u klubu shvatili da su pogriješili - ne mogu ništa. Jer igrači imaju ugovore. Pa treniraju po noći, na njih se vrši pritisak s različitih strana da se odreknu onoga što im je garantirano ugovorom, a oni neće pa neće. I zašto bi? Zašto bi oni plaćali pogreške kluba koji ih je pogrešno procijenio?

U priči između Levyja i Modrića radi se o suprotnom. Zašto bi Tottenhamov predsjednik "plaćao" Modrićevu "pogrešku" da s njim potpiše višegodišnji ugovor i nakon toga ga "preraste"?

Logično se zapitati što bi bilo da Luka nije ispunio očekivanja? Bi li onda tražio raskid ugovora ili smanjenje plaće? Ugovor je potpisan kako bi štitio obje strane, a ne samo onu koja je trenutno u boljoj poziciji. Kao što je klub dužan platiti svoju lošu procjenu, tako je i igrač ponekad dužan "progutati ponos" i biti zadovoljan s "vrapcem u ruci" umjesto inzistiranja na "golubu na grani".

Taj balans između interesa kluba i igrača ponekad je jako teško održavati. Primjerice, nitko ne bi trebao imati primjedbu na košarkaško pravilo po kojemu igrač ima automatsko pravo na raskid ugovora na kraju sezone ukoliko mu klub ne isplati dogovorenu plaću. Klubovi često "muljaju", raskidaju ugovore s igračima na svoju ruku, ne plaćaju ih uz komentar "nek se s njima bakće onaj tko će doći iza mene, ja sam tu ionako kratko" i onda ih svi s razlogom prozivaju. Ali što je s onim klubovima koji ispunjavaju svoje obveze i poštuju sve što dogovore s igračima? Zar ti klubovi nemaju pravo na zaštitu vlastitog interesa?

Tottenhamov predsjednik je procijenio da je njegovo najveće bogatstvo - rezultat. Ne provizija ili "kratkotrajno zadovoljstvo", nego želja da njegov klub i u narednoj sezoni bude bolji na terenu. Hrvatska je javnost Levyja proglasila "nerazumnim" i skoro pa žali "jadnog Luku" koji je "zatočenik nerazumnog predsjednika". Zar zaista? Zar nam je tako čudno shvatiti da netko novac ne drži polazišnom osnovom svih razmišljanja i odlučivanja?

Naravno da je Levyju lako ne razmišljati o novcu kad novca ima i kad mu ne treba. Ali nije ni Luka baš na "prosjačkom štapu". Plaća mu stiže redovno, igra u možda najboljoj ligi svijeta, nije ni taj Tottenham baš najlošije mjesto za biti nogometaš. U konačnici će možda i završiti u Chelseaju ili nekom drugom boljem i bogatijem klubu, no dok se to ne dogodi - nekako je teško žaliti ga i "proklinjati gorku sudbinu".

Zar nije malo dvolično ovu priču sagledavati isključivo iz perspektive Tottenhamove "nepravde prema Modriću", a zaboravljati kako se istog tog Modrića prozivalo za "pohlepu" i "tankiranje" kad je želio otići iz Dinama?