Osovina budućnosti: Ukić - Tomas - Tomić

Medalja je i nakon 14 godina misaona imenica hrvatske reprezentativne košarke. One seniorske, da budemo do kraja precizni. Iako smo u tih 14 godina imali osam pokušaja da se vratimo u sam vrh košarkaške Europe, za koji se još uvijek nadamo da mu pripadamo, tek smo dvaput istinski "zaprijetili" medalji. U Srbiji i Crnoj Gori 2005. i u Poljskoj 2009. Prije četiri godine zaustavili su nas suci, ovog puta smo si medalju iz ruku izbili sami.

No, pustimo prošlost na stranu, okrenimo se budućnosti i priči koja nas tek čeka. A to su ugodno i neopterećno putovanje u Tursku dogodine, a zatim "rat" u Litvi godinu dana kasnije. Rat ne samo za medalju, nego i za nastup na Olimpijskim igrama u Londonu 2012., na kojem se očekuje još jedan spektakularan turnir s najvećim svjetskim košarkaškim zvijezdama.

Ako ćemo prvim pitanjem naše reprezentativne košarke smatrati pitanje novog/starog izbornika, drugi najvažniji odgovor je - s kime ići u Tursku, a s kim u Litvu? Iako i jedno i drugo natjecanje djeluju daleko, to je samo "optička varka". Temelje ta dva ciklusa treba postaviti već sada.

Što se tiče kadra koji je putovao u Poljsku, kako god okrenuli ili promatrali - tamo je Hrvatsku predstavljalo ono najbolje što hrvatska košarka u ovom trenutku nudi. Ako ćemo izuzeti nezainteresirane Giričeka i Žižića, ozlijeđene Tomasa i Baraća, Repeši se eventualno može zamjeriti što na Eurobasket nije poveo aklamacijom izabranog najvećeg talenta hrvatske košarke Antu Tomića. Može se raspravljati o tome je li tu mogao biti Rudež ili Rančić, ali to su sve nijanse i detalji.

Činjenica jest - Hrvatsku je u Poljskoj predstavljalo ono najbolje što je bilo na raspolaganju. Motiv za raspravu može biti koliko nam "ono najbolje" što trenutno imamo uistinu vrijedi, ali Repeši malo tko može zamjeriti odabir igrača koje je poveo u Poljsku. Raspodjela uloga i korištenje tih snaga - svakako, ali njihov odabir teško može biti sporan. Naravno da svi imamo neka svoja rješenja i "ljubimce", ali na kraju se sve ipak svede na realnost da zapravo i nemamo (puno) bolje od ovoga.

Nezadovoljan svojim statusom, u Poljskoj se od reprezentacije oprostio Kasun, a "mirovina" očekuje i Prkačina, iako to još nije decidirano rekao. Novi/stari izbornik mogao bi se odreći usluga i trećeg centra, 33-godišnjeg Nicevića, koji je u Poljskoj bio jedan od naših najboljih igrača i čiji su doprinos i karijera često nepravedno podcijenjeni. "Mirovina" bi mogla stići i njegovog novog suigrača u Benettonu - Davora Kusa, a i Stojić će morati dokazati da je pravo rješenje za buduće akcije.

To je već gotovo polovica momčadi, koja bi morala biti "osvježena" za Svjetsko prvenstvo u Turskoj. Ali nikako to ne bi trebalo biti "radikalno" i bez kriterija, jer reprezentacija ne može biti poligon eksperimentiranja, posebno ne na tako velikim natjecanjima kao što su ona koja nas čekaju. Tomić jednostavno mora postati integralni dio nove hrvatske reprezentacije, makar ga morali i "otrpjeti" u nekim pogreškama. Vratit će se Tomas i Barać, a svi s velikim nestrpljenjem očekujemo kakvu će sezonu imati naši juniorski "dragulji" Delaš, Prostran, Zubčić i Bogdanović.

Tim "klincima" ključna će biti naredna sezona u svojim klubovima, a velika odgovornost stoji na njihovim trenerima, posebno Perasoviću i Sagadinu. Obojica trenera više su poznati po stvaranju rezultata nego po stvaranju igrača, ali bi obojica trebala shvatiti da će ih povijest više pamtiti po tome što su "odgojili" nove zvijezde hrvatske i europske košarke, nego po tome što su imali pobjedu ili dvije više u natjecanjima u kojima ionako nemaju velike rezultatske imperative.

Vrijeme je i da se definitivno "prelomi" uloga vođe ove reprezentacije. Iako se iz nekih izvora uporno pokušavalo progurati Zorana Planinića u tu ulogu, 27-godišnji Mostarac to jednostavno - nije. Vođa se ne rađa, vođa se nameće svojim stavom, svojom energijom i hrabrošću, a Planinić jednostavno nije takav tip igrača. Koristan i upotrebljiv jest, trebao bi biti tu i ubuduće, ali s potpuno novom ulogom u momčadi i drugačijim ovlastima od onih koje je imao dosad.

Prirodnog vođu nove Hrvatske smo svi mogli vidjeti u Poljskoj. Roko Ukić iznimno je napredovao u svojoj prvoj NBA godini i ako ga ne zadesi nekakva nepredviđena situacija koja bi ga zakovala za klupu Milwaukee Bucksa, Ukić će i narednog ljeta biti bolji igrač. Hrabrost i agresivnost ima, kao i veliku motivaciju u svakoj reprezentativnoj utakmici i Roko je osoba koja je spremna već danas uzeti uzde ove momčadi u svoje ruke.

Uz njega, prvi pobočnik bi mogao biti Marko Tomas, od čijeg povratka u Cibonu očekujemo velike stvari. Marko je igrač za puno više od onoga za što je korišten u Realu, karakterno je sličan Ukiću i jako dobro se slažu i poznaju. Na centarskoj poziciji u bliskoj budućnosti "gazda" bi morao biti 31-godišnji Nikola Vujčić, čijeg se iskustva i znanja novi/stari izbornik ne bi smio olako odreći. Ako zbog ničega drugoga, onda radi činjenice što su sva trojica naših "cenatara budućnosti" - Ante Tomić, Stanko Barać i Mario Delaš, za svog igračkog uzora proglasili upravo Vujčića. Vujo ih može puno toga naučiti, možda i više nego treneri.

Na centarskim pozicijama Banić i Lončar trebali bi biti "nedodirljivi", jer su odličan "antipod" spomenutim centrima koji više polažu na "finesu", nego na snagu. Jednako tako i Popović, koji je uz Tomasa naš najbolji šuter, a Rozić će svoje mjesto morati "braniti" u naletu Rudeža, možda i Perića. Neka, zdrava konkurencija nikome nije škodila, neka igra najbolji i najspremniji.

Svjetsko prvenstvo u Turskoj dobra je prigoda za "selekciju", jer nije izlučno natjecanje. No, ne smije se nikako zapostaviti i zanemariti rezultat. Imamo prostora za napraviti solidan "miks" koji bi rodio nukleus za narednih 4-5 velikih natjecanja, prilikom čega bi se iz godine u godinu vršilo "filtriranje". Međutim, reprezentacija će biti onoliko jaka koliko nam jaki budu klubovi. I koliko nam mladi i nadareni igrači budu imali prilike pokazati ono što znaju. Nitko nije postao igrač u reprezentaciji, igrače stvaraju klubovi...