Pobijedili, proslavili i razočarali sve one koji su očekivali neki novi rat između Hrvata i Srba

Ne bi to bio Igor Štimac kad ne bi napravio nešto čime će sebe staviti u centar pozornosti. Kocka s Radoševićem u Bruxellesu je uspjela, nešto manja, ali i dalje kocka s Kovačićem protiv Srbije - još i više.

Štimac je opet brao komplimente za svoje "cojones", a Hrvatska je otvorenih usta gledala kako 19-godišnji mladić u tandemu s impresivnim Modrićem drži konce sredine terena kao da mu je ovo stotinu i prvi, a ne prvi reprezentativni nastup.

Nisam bio jedini koji se zapitao "A tko će trčati?" u trenutku kad sam napismeno dobio ono što se već proširilo kao "neslužbeno, ali provjereno" par sati uoči početka utakmice. Većina se bavila pitanjem kako će Štimac kompenzirati nedostatak Perišićeve hitrine na lijevom krilu, a malo je tko razmišljao o tome da bi iz početne postave mogao izletjeti "osigurač" Vukojević. Kovačić je, međutim, bio i Vukojević i - Kovačić. U 90 minuta je pokazao da je hrvatska reprezentacija u njemu dobila još jedno novo, svježe i vrhunsko rješenje u sredini terena.

Najslabija karike hrvatske momčadi bili su Strinić (posebno u prvom poluvremenu, u drugom je bilo bolje) i Kranjčar, a "puhalo" je i pored Vide u zadnjem periodu utakmice. Kranjčar protiv Ivanovića nije uspijevao ostvariti prevagu u posjedu lopte koji je Hrvatskoj trebao dati mogućnost držanja lopte na tridesetak metara i traženje pukotine u srbijanskoj obrani. Rakitić je na drugoj strani puno lakše izlazio na kraj sa srbijanskim braničima, ali i imao je ispred sebe puno manje "zvučnog" Stevanovića.

Uz junake utakmice Olića, Mandžukića, Pletikosu, tragičar je bio Aleksandar Kolarov, koji je direktno sudjelovao u oba hrvatska pogotka. Iz tog je razloga posebno zgodno kad baš on izjavi kako je "od Hrvatske očekivao više". Koliko više, još dva-tri komada? Neka, dovoljno je nama i ovo.

Veliki pljesak zaslužuju i navijači, koji su pozitivno reagirali na apele da se drže podrške Hrvatskoj, a ne vrijeđanja Srbije. Bilo je lijepo po Zagrebu susretati pripadnike brojnih hrvatskih navijačkih skupina bez ikakvog skrivanja ili policijske pratnje zbog "onih drugih". Navijači su time poslali moćnu zajedničku poruku kako hrvatskim reprezentativcima, tako i HNS-u, ali i Uefi.

Što se samog ambijenta tiče - poneki problematični uzvik, jedna zapaljena baklja koju su izviždali svi i nepristojno, ali i očekivano zviždanje srbijanskoj himni daleko su od neke atmosfere linča kakvu su neki tabloidni srbijanski mediji danima najavljivali.

Bit će zanimljivo pratiti hoće li dotični novinari i mediji biti jednako revni u popisivanju i isticanju svih i najmanjih negativnosti kad se bude igrao uzvrat u Srbiji. Hoće li se jednako zgražati na već uobičajeno paljenje hrvatske zastave (koja je i ovog puta planula među navijačima Srbije), zviždanje Lijepoj našoj ili vrijeđanje svega hrvatskog s njihovih tribina? Ili ćemo opet ponavljati onu izreku o čačkalici u tuđem i balvanu u vlastitom oku?

Za razliku od takvih neodgovornih i nedobronamjernih, pljesak su svojim ponašanjem zaslužili i igrači i stručni stožeri obje momčadi. Igrači su na travnjaku prikazali muški, čvrst i borben nogomet, ali bez grubosti i prljavština poput onoga Mirkovićevog "rastezanja muškosti" i provociranja hrvatskih navijača prije 14 godina. Ispit su položili i izbornici, koji su prepoznali pravi trenutak za staviti točku na 20 godina svojih "neraščišćenih odnosa".

Reprezentativci Hrvatske i Srbije i navijači Hrvatske usprkos nekim za ovakvu utakmicu minornim i isforsiranim negativnostima poslali su s Maksimira u svijet lijepu sliku ne samo Hrvatske, nego čitave regije. I razočarali sve one koji su već rezervirali silan prostor kako bi izvještavali o nekom novom ratu između Hrvata i Srba.