Principijelan ili licemjer?

Ivo Karlović još je jednom udijelio "košaricu" hrvatskoj Davis Cup reprezentaciji, uoči teškog gostovanja u Londonu za opstanak u Svjetskoj skupini. Iako su se mnogi začudili što ga se uopće i poziva nakon njegovog jasno iskazanog stava i uvjeta glede nastupa za reprezentaciju, izbornik i igrači još su ga jednom željeli u svom društvu. Što je još važnije za cijelu današnju priču - i trebali.

Budimo potpuno otvoreni. Domoljubne priče ostavimo po strani, a pamflete o "nacionalnim izdajnicima" prepustimo političarima željnim jefitnih poena i nekim novinarima koji sportske bojeve besramno uspoređuju s nedodirljivim herojima iz Domovinskog rata. Ta su vremena prošla, demokracija svakome od nas ostavlja mogućnost da odaberemo što je i koliko dovoljno dati za zemlju čiju putovnicu nosimo i ljude koje predstavljamo. Sportaši nisu ništa drugačiji.

Ivo Karlović nije nikakav nacionalni izdajnik, niti je Hrvatskoj išta posebno dužan. Hrvatska njemu još manje. Njegove pobjede oduvijek su bile najprije njegove, porazi također. Za razliku od brojnih drugih sportaša, Hrvatska zbog Ive Karlovića nikada nije padala u trans, a niti u depresiju.

Hrvatska sportska povijest za 20, 50, 100 godina, neke će sportaše pamtiti po suzama cijele nacije zbog osvojenog Wimbledona, ponosa nakon pobjede u Davis Cupu, brončane olimpijske medalje, gomile osvojenih ATP turnira. A neke druge, ako ih se uopće sjeti, najprije po tome što su državnu reprezentaciju cijenili nekoliko pišljivih tisuća dolara razlike koje dobivaju drugi i treći igrač. Svatko ima pravo birati svoj put. Ali i nositi se s njime.

Ne, Hrvatsku Karlović sigurno nije izdao. Ali je svojim postupcima pokazao koliko drži do dvojice ljudi koji su mu osigurali tenisku besmrtnost. Koji su i njegovo ime upisali na listu osvajača Davis Cupa, čime mu je osigurana prilično lagodna teniska budućnost i nastupi na dobro plaćenom Senior Touru. Na kojemu će zaraditi puno više od one razlike između drugog i trećeg igrača zbog koje sebe drži principijelnim tipom i odbija igrati za reprezentaciju.

Principijelan čovjek ne zabija "nož u leđa" ljudima koji su ga financijski osigurali do kraja karijere, u situaciji kad oni od njega traže pomoć i to ne čak ni za sebe, nego za Hrvatsku. Ljudima koji su svojim igrama, svojom kvalitetom i svojim pobjedama, Ivi Karloviću praktično poklonili nešto što on svojim teniskim kvalitetama i rezultatima vjerojatno nikad ne bi uspio dosegnuti. Ili barem dosad nije pokazao da može.

Tek onog dana kad osvoji neki Grand Slam ili doskoči na prvo mjesto ATP liste, moći će sa sebe skinuti uteg koji će ga pratiti zauvijek, do kraja karijere. Uteg na kojemu će s jedne strane pisati "Ljubičić", a s druge "Ančić". Uteg na kojemu će pisati da su to zadnji ljudi na svijetu od kojih bi Ivo Karlović trebao išta tražiti, a najmanje novce.

Zbog toga je pomalo tužno gledati kako ni izbornik Prpić nema muda konačno jednom presjeći tu priču, Karloviću zaželjeti puno sreće u nastavku karijere na ATP Touru i ne zamarati ga više pozivima koji mu ništa ne znače.

Posebno u situaciji kad se od reprezentacije oprašta drugi najveći hrvatski tenisač svih vremena, a treći želi igrati čak i pod cijenu obnavljanja nezaliječene ozljede. Hrvatska svoje teniske šampione i velikane jako dobro zna, voli i cijeni. Ivo Karlović ipak ne spada ni u jedne, ni druge.