Prva sezona u kojoj LeBron brani, "stota" u kojoj Nash napada

Kad se prvi put igrala skraćena sezona 1999. godine, Tim Duncan je sa San Antonio Spursima uzeo svoj prvi naslov prvaka. Nakon toga uzeo je još tri. Drugi put kad je sezona skraćena svoju prvu titulu konačno je dočekao LeBron James. I rijetki će se usuditi prognozirati kako će na tome stati. Skraćene sezone možda su odnijele ponešto love iz džepova, ali barem dvojica NBA velikana uvijek će ih se s radošću sjećati.

LeBron James je tijekom svoje devetogodišnje NBA karijere zaradio mnoštvo epiteta. No, nikad nije bio u onoj ulozi u kojoj je danas. Nikad nije branio, uvijek je napadao. O naslovu prvaka pričamo, sve drugo je u NBA ligi "srebrna medalja". I titula najkorisnijeg igrača i najboljeg strijelca i najboljeg igrača i najboljeg zakucavača. Svaki "naj" dolazi tek ispod naslova "NBA prvak".

Kažu da je ranjena zvijer najopasnija, no u slučaju LeBrona Jamesa smo skloni vjerovati kako će baš sad kad je "sit" - biti najopasniji. Ovo "sit" shvatite uvjetno, jer jedan naslov prvaka za takve klase nikad nije dovoljan. Ali je svakako dovoljan da mu s leđa napokon skine devetogodišnju "stigmu" na kojoj je pisalo "gubitnik". Teret koji je, s obzirom na sve okolnosti, LeBron jako dobro podnosio. 

Stavite na trenutak silne milijune na stranu i pokušajte se uživjeti u ulogu čovjeka s pogledima cijelog svijeta uperenog u sebe. I "fige" koje vam većina tog istog svijeta drži da ne uspijete.

Ne, nije LeBron James sad sit nakon što je osvojio jedan naslov. Ali vjerujem da ćemo već u ovoj sezoni vidjeti još više od njega. Što samo po sebi zvuči zastrašujuće. Za sve one koji će njemu i Miami Heatu željeti stati na put. A takvih ima, itekako. Samo je pitanje koliko su realni u svojim željama.

Na "istočnom tržištu" i uz najbolju volju i želju - ja takve ne vidim. Mogu se složiti da će Boston Celticsi biti najozbiljniji pretendent na bitku s Miamijem, posebno sad kad ih je svojim odlaskom u baš taj Miami razljutio Ray Allen. Ljutiti Kevin Garnett i Paul Pierce svakako su i bolji Kevin Garnett i Paul Pierce. Međutim, čak i da se baš ono posve naljute, Miami je i dalje za klasu bolja momčad. Uostalom, zar se i Ray Allen ne može naljutiti?

Da, najozbiljnije mislim da je vrijeme Miamija i da će ih teško biti skinuti s trona sad kad su na njega jednom zasjeli. Baš kao što je u devedesetima teško bilo skinuti Jordanove Chicago Bullse, iako su i tada mnogi protivnici bili ljuti. New York Knicksi recimo. Jordanove Bullse nitko tada nije mogao zaustaviti, osim - Jordana samog. Tek kad je "Air" odlučio da mu je košarka dosadila, svoju je prigodu zgrabio Olajuwonov Houston. I vladao dok se Jordan opet nije zaželio dominacije.

Nisam od onih koji su skloni stalnom uspoređivanju i izradi nekakvih rangljestvica "najboljih u povijesti", niti imam namjeru, želju ili ako baš hoćete - potrebu uspoređivati karijere ili igračku klasu Michaela Jordana i LeBrona Jamesa. To su priče za besposličare. I za ljude koji imaju viška vremena. Jer se nikad neće naći konsenzus i mišljenje koje će biti jedinstveno. Kao što se nikad nećemo svi složiti oko toga tko je najveći hrvatski košarkaš u povijesti: Krešo Ćosić, Toni Kukoč ili Dražen Petrović.

Na Zapadu je, međutim, nešto drugačija situacija. Prošlogodišnje finale između Miamija i Oklahoma Cityja mnogi su proglasili "prvim od mnogih". A onda je Sam Presti odlučio da ga nitko neće zaje***... Iako sam čitao i američka i hrvatska mišljenja i argumentaciju kako su u toj priči s Jamesom Hardenom svi na dobitku, apsolutno se ne slažem ni s kim tko mi to tvrdi. Dapače, mislim da je ovo situacija u kojoj su baš svi "popušili". Evo zašto.

Oklahoma je izgubila integralni dio potencijalno šampionske momčadi zbog razlike od oko milijun i pol dolara godišnje. James Harden će u Houstonu zaraditi tih milijun i pol dolara više (možda i još koji milijun plusa), ali vjerojatno još godinama neće vidjeti doigravanje, kamoli kandidirati za titulu prvaka. A Houston će ulogu nositelja momčadi dati igraču koji je dosad bio "treća violina" i koji se tek treba dokazati kao netko tko je sposoban iz večeri u večer biti na "dvostruko-dvoznamenkastom". I koji će svoje suigrače činiti boljima. 

Može li to Harden? Ne kažem da ne može. Kažem da ne znam. Ali kad bih morao decidirano odgovoriti - rekao bih da ne može. I da je u Oklahoma Cityju imao savršeno pogođenu ulogu. On je bio Oklahomin - Toni Kukoč. Mislim pritom na ulogu u momčadi, ne na igračke kvalitete. Kukoč je bio iznimno važan dio šampionskih Bullsa, ali glavne uloge pripadale su Jordanu i Pippenu.

Harden je tako otišao "trbuhom za kruhom", vidjet ćemo je li pametno birao ili se odlučio za "kruh pored pogače". Osim njega i Raya Allena, na kojeg se sručio bijes zelenog dijela Istočne konferencije, najviše priče ovog ljeta izazvao je prijelaz Stevea Nasha u Lakerse. Dwight Howard? Onaj koga je iznenadilo što je prešao u Lakerse ne može se baš držati velikim "NBA fanatikom". Nisam nekakav prognozer, ali tu transakciju sam odavno najavio.

Dakle, Steve Nash je odlučio krenuti putevima Karla Malonea i Garyja Paytona, koji su 2004. svoje silne pokušaje u Utah Jazzu i Seattle Supersonicsima, koje je prekidao rečeni Jordanov Chicago, poželjeli nadomjestiti jednom, kakvom-takvom, titulom u Los Angeles Lakersima. Ali umjesto šampionskog prstena navukli su još jednu finalnu frustraciju. Ovog puta od Detroit Pistonsa.

Hoće li Steve Nash uspjeti u završnoj fazi karijere ipak nagurati jedan prsten na svoju ruku? Moguće, petorka Lakersa uistinu djeluje impresivno. Nash, Kobe Bryant, Metta World Peace, Pau Gasol i Dwight Howard? Izgleda strašno. Jednako strašno kako izgleda i klupa Lakersa. Ali malo drugačije strašno. Doslovno strašno.

Puno je posla pred Nashom, puno više nego što je bilo pred Maloneom i Paytonom te 2004. Najprije će trebati nadmašiti odlične Clipperse, pa mladi i gladni Oklahoma City, potom i fantastični Miami. Što reći, koju poruku poslati?

Najbolje se zavaliti u naslonjač i uživati...