Rade sam na svijetu

Od svih najpopularnijih momčadskih sportova, odbojka je kod nas oduvijek izazivala najmanje emocija. Ne zato što taj sport Hrvati ne vole, nego iz čistog i jednostavnog razloga - nikad u njemu nismo bili ni blizu europske elite. O muškoj garnituri govorimo, cure su s vremena na vrijeme znale žestoko bljesnuti.

Tako bi vjerojatno i drugi uzastopni nastup na EP izazvao puno manje pažnje od primjerice nastupa nogometaša, košarkaša, rukometaša ili vaterpolista na najjačoj europskoj smotri, da nije bilo ljetnih gadarija koje su odbojku dovele na naslovne stranice i sportskih, ali i političkih i aferaških rubrika.

Izbornik Rade Malević dobio je plebiscitarnu podršku javnosti, ionako zasićene foteljašima, folirantima i neradnicima. Poveo je momčad na EP najavljujući "lov na Olimpijske igre, pa čak i medalju", što će mu danas nakon tri poraza i brzopoteznog povratka kući, mnogi oponenti tvrdo "natrljati na nos".

Ali svatko tko je gledao tri naša nastupa i poraza od Bugarske, Finske i Italije, bez obzira što je možda i prvi put gledao odbojku ove razine, mogao je jasno vidjeti gdje je hrvatska odbojka u današnjem trenutku.

Iako su naši igrači "ginuli" od prve do zadnje minute svakog susreta, svaki, ali doslovno svaki važan poen pripao je protivnicima. Svaki susret, svaki set lomili smo protivnike do onog trenutka dok to nije postalo važno. A tada su poeni išli na stranu protivnika.

Ali kako uopće kritizirati momčad u kojoj je Malević i izbornik i trener i skaut i psiholog i statističar i sportski direktor i analitičar i prijatelj? A na suprotnoj strani stoji čitava vojska pomoćnika, savjetnika, skatua s isukanim umreženim laptopima, programima, odštampanim statistikama, deteljiziranim idejama i savjetima koji iz poena u poen slijeću na uvid prvom strategu, a on na temelju toga lako pronalazi prave odgovore na našu igru u onim najvažnijim, ključnim trenucima i poenima.

Kako ocijeniti neuspjehom nastup na prvenstvu na kojemu smo se pojavili jadni, siromašni i simpatični, što je vjerojatno najgori kompliment koji u svijetu sporta možete dobiti. Jer simpatični možete biti samo kao gubitnici.

Kako staviti Maleviću i igračima na leđa breme odgovornosti za brzo ispadanje, kad znamo da su se osim sa protivnicima, morali boriti i sa svojim "serviserima"? Onima koji bi se morali osiguravati da odbojkaška reprezentacija ima sve što joj treba, a ne brinuti da njima u uredima i foteljama ne manjka ni "ptičjeg mlijeka"?

Uz ovakvu improvizaciju i radni naslov "Rade sam na svijetu", dosegnuli smo i više nego što smo mogli. Dok se igrači na terenu budu jednom rukom morali boriti s protivnicima, a drugom se braniti od onih koji bi po definiciji trebali biti njihove sluge i samo njima podređeni i posvećeni, tko ima obraza poraz Davida zavezanih ruku od Golijata na tenku uopće proglasiti neuspjehom?