Regionalna zabluda - tisućiti put

Po već tisućiti put u posljednjih nekoliko godina u eter je puštena nova regionalna teorija. "Dr. Jeckyl i Mr. Hyde" hrvatskog nogometa još je jednom otišao iz krajnosti u krajnost, pa je svoju priču o beskrajnoj ljubavi i "odanosti Hrvatskoj i Hrvatstvu" zamijenio onom o "Jugoslaviji, najboljoj zemlji na svijetu" i "svima nama glupim Jugoslavenima". Da nije riječ o dokazano najmoćnijem čovjeku hrvatskog nogometa mogli bismo se sprdati i rugati tim mijenama i posve oprečnim stavovima. No, znajući od koga dolaze - nekako nam nije do smijeha.

Regionalna nogometna priča već je toliko puta prožvakana i ispljunuta u medijski prostor zemalja bivše Jugoslavije, da je baš nevjerojatno da ona i dalje uopće uspijeva uzburkati javnost na tim prostorima. Toliko je puta argumentiran besmisao takvih udruživanja, bilo "jugoslavenskih", bilo "austrougarskih", bilo "srednjoeuropskih" - da se zaista treba zapitati ima li tu uopće išta ozbiljnje od pukog nabijanja naklade i medijskog preživljavanja očito uvijek aktualne teme posebno za tabloidne medije nekadašnje "socijalističke i federativne".

Ali dobro, možda je pravo vrijeme da na temeljima potencijalne nogometne regionalizacije analiziramo što nam je to donijelo gotovo cijelo desetljeće košarkaške regionalizacije. Što je to hrvatska košarka dobila od Jadranske lige? Cibona je pred financijskim i sportskim bankrotom, Zadar je slijepo slijedi svojom nejasnom stručnom i igračkom politikom srljajući istim pravcem.

Zagreb se drži na krilima "moćnih prijatelja kluba", a jedini zdrav projekt koji je izrastao u posljednjem desetljeću je Cedevita, na krilima korporacijskog uspjeha Emila Tedeschija. Koji je, čisto slučajno, zaljubljenik u košarku, pa je umjesto u dvorac i jahtu, uložio u jedan mali zagrebački klub s ruba grada. Isti taj Tedeschi je nedavno pozvan kao spasitelj u Cibonu, no već nakon dva dana "češljanja" poslovnih knjiga zahvalio se na ponudi i ostavio "vukove" da se sami vade iz ... u koje su lošom klupskom politikom upali.

Da vidimo što nam je dalje ostavila u naslijeđe ta "besplatna i odlična liga". Veliki Split je na aparatima i teško će se s njih ikad više skinuti. Šibenik tavori na dnu "prve lige", Rijeke i Osijeka više nema na košarkaškoj karti, dok se Slavonski Brod i Dubrovnik zadovoljavaju ponekim ulaskom u Ligu za prvaka, gdje gube s po 50 razlike. Najbolji igrači juniorskih natjecanja se gube u prosječnosti, a "megatlenti" poput Šibenčanina Drezge ili Zadranina Prostrana ne mogu ni primirisati parketu u nekom od naših "regionalaca".

Što kažete, prodao se Ante Tomić u Real? Pa što, prodao se i Mario Delaš u Žalgiris, a gotovo da nije ni igrao u regionalnoj ligi. Dajte mi prstom pokažite u dvije stvari koje su danas u hrvatskoj košarci bolje nego što su bile prije ulaska u regionalnu ligu i prije potpune devastacije hrvatskog prvenstva, a ja ću vam pokazati dvadeset koje su lošije.

Zar postoji ijedna dvojba da bi košarkaška sudbina zadesila i hrvatski nogomet. Osim ona tri - četiri kluba koji bi se ugurali u neko regionalno društvo, svi ostali hrvatski klubovi mogli bi odmah staviti pištolj na sljepoočnicu. Kažete da vas nije ni briga, jer ionako ne vrijede? Razmislite još jednom. Ne igra se nogomet samo u Zagrebu ili Splitu.

Dok nije bilo regionalne košarkaške lige, košarka se igrala i košarkaški su talenti odrastali i u Šibeniku i u Rijeci i u Brodu i u Dubrovniku i u Sinju i u Osijeku i u Križevcima i u Puli. Gdje se danas igra? Tko je zadnji igrač koji je odrastao u A-1 ligi i napravio uspješni košarkašku karijeru u Ciboni ili Zadru? Odakle će Hajduk i Dinamo crpjeti svoju snagu kad se devastira sve ostalo što predstavlja hrvatski klupski nogomet?

Za koga bi se uopće igrala "jugoslavenska liga" i tko bi od nje profitirao? Koga danas, osim okorjelih huligana koji samo vrebaju povod za novo sijanje mržnje i nereda, uopće "uspaljuje" pomisao o nogometu između Dinama i Partizana ili Hajduka i Crvene zvezde? Što današnji klinci uopće znaju o povijesti tih utakmica i što im uopće znače? Možete li i vi stariji uopće nabrojati trojicu igrača koji danas igraju u tim klubovima i zbog čijeg biste umijeća kupili ulaznicu? Vrijedi i obratno. Zar bi takve utakmice svoj smisao imale samo zbog nečeg što su te utakmice predstavljale prije dva, tri ili pet desetljeća?

Nitko klubovima ne brani da organiziraju pripremne turnire, nitko im ne brani da surađuju, izmjenjuju iskustva, ako treba i pomažu jedni drugima savjetima ili iskustvima. Ali ta izlizana priča o "spasu u regionalizaciji" više je zaista besmislena i tupa. Sa sportskog aspekta prije svega, ali i sa svih drugih. Sigurnosnog, financijskog, marketinškog, navijačkog.

Dok se Hrvatska godinama koprca između srednjoeuropsko-mediteranskog naslijeđa i balkanskog mentaliteta, sportski menadžeri opet žele "pomoći". Tko će nam uopće reći istinu, ako neće Zdravko Mamić? Tu "istinu" kako je Jugoslavija bila "najljepša zemlja na svijetu" neka pokuša prokomentirati s tisućama majki na svim stranama koje ni danas ne znaju gdje su im sinovi pokopani. Zar nam zaista trebaju nove žrtve da konačno dođemo pameti? Tko će odgovarati kad se na ulicama Zagreba, Splita, Beograda ili Sarajeva dogodi ono što se dogodilo u Širokom Brijegu?