S Dinamom protiv Dinama

Nema nikakve dvojbe, Ivica Šurjak i Alen Bokšić najveća su Hajdukova pojačanja ove godine. Tandem proslavljenih splitskih napadača, uz trećeg i najmlađeg Tomislava Ercega, napravio je velik posao u Hajdukovoj svlačionici.

Čak bismo rekli da su teži i zahtjevniji izazov imali "čišćenjem" svlačionice od nagomilanih igračih promašaja iz minulih sezona. "Šlag" je stigao dovođenjem Tudora, Cernata, Verpakovskisa, možda i Lisztesa. Dovedeni su ciljani igrači, značajna imena u europskim nogometnim okvirima, a svlačionica nikad nije odisala svježijim i uglednijim internacionalnim "mirisom".

Posebno vrijedi istaknuti čvrstu vezu koja je uspostavljena s jednim Dinamom, sa ciljem rušenja drugog. Kijevski Dynamo ovog je ljeta na poljudsko "kaljenje" poslao dvojicu svojih "zaspalih" sinova, koji će u HNL okvirima zasigurno predstavljati "atomski pogon" splitske momčadi. I Rumunj Cernat i Latvijac Verpakovskis velika su imena u svojim zemljama, no još je vrjednija činjenica da su u najboljim igračkim godinama i da obojica imaju ogroman motiv. Dokazati svojim ukrajinskim šefovima da su pogriješili kad su ih se odrekli, a svojim izbornicima potvrditi reprezentativnu formu.

No, neke stvari u Hajdukovoj politici još uvijek izazivaju upitnike. Najprije činjenica da je i ove godine gotovo potpuno promijenjena slika prošlogodišnje momčadi, ali još više pitanje kako će momčad izgledati dogodine u ovo vrijeme? Iako je "dugoročno" riječ koju poznaje malo hrvatskih sportskih kolektiva, Hajduk je ipak institucija koja bi morala gledati nešto dalje od prvog pretkola nekog europskog kupa. A to ne ide, ako se iz godine u godinu rade temeljite smjene unutar svlačionice, nalik onima koje naše autoceste zapljuskuju u ljetnim vikendima.

Nikako ne treba žaliti za "zahvalnicom" onima koji nisu opravdali svoje mjesto u Hajdukovoj svlačionici, no klupska struka imala je nekoliko "kikseva" i u odnosu prema igračima koji su svojim ponašanjem i predstavama minulih sezona zaslužili puno bolji tretman.

U tu kategoriju spadaju Bartolović i Musa, a prije svih Dario Damjanović, čiji je slučaj ovog ljeta bio prava sramota za klub renomea splitskog. Zaista je teško razumjeti situaciju u kojoj se igrač koji je jedini standardan kod apsolutno svih trenera koji su bili u Hajduku u prošle četiri godine, ostavi na cjedilu i bez priprema zbog tako bizarnog razloga. A da su se klupske strukture krivo ponijele prema toj tihoj, ali beskompromisnoj momčadskoj "radilici", najbolje su pokazale ovacije koje je BiH reprezentativac zaradio prilikom ulaska na generalci protiv WBA prošlog petka.

Još jedan razlog koji pomalo zbunjuje je to famozno "javno-privatno partnerstvo", koje u Hajduku ističu kao "adut" pri pojačavanju momčadi. Što to prevedeno znači? Hajduk zapravo igrače dovodi na "leasing". Netko drugi ih plati, "posudi" Hajduku u namjeri da mu splitski klub digne cijenu i onda na njemu zaradi. Hajduk ne riskira (previše), ne mora imati gotove novce spremne za "shopping", sve izgleda zanimljivo kad se radi o "ulaznoj fakturi".

Ali što je s "izvozom"? Hoće li Hajduk išta zaraditi od nekoliko dragulja koje sad ima u momčadi, kad se naplate svi "suvlasnici", "savjetnici", "poduzetnici" i "obiteljski prijatelji"? Kakva je financijska budućnost kluba kad presuše "dobročinitelji", a transferi napune kesu iznajmljivačima, umjesto proizvođaču? Ima li Hajduk onoga tko će odbiti prvu ponudu koja će stići za Rukavinu ili Kalinića i reći "Hvala, ali nisu na prodaju još najmanje tri godine, javite se tada s puno više novca"? Nema, jer tko zna tko će voditi klub za tri godine. To je osnovni klupski problem.

Da, daleko je to, tko uopće u Hrvatskoj razmišlja toliko unaprijed? A i tko zna što će se sve promijeniti u narednih tristo i kusur dana. Trenutno je najvažnije uz Dynamovu pomoć skinuti Dinamo, pa makar i pod cijenu kretanja ispočetka narednog ljeta. Uostalom, barem je taj "novi početak" Hajdukova "dugoročna konstanta" već neko vrijeme.