Sije se sjeme za budućnost

Sa Slovacima smo se često susretali u prijateljskim ogledima naših najjačih reprezentacija i uvijek smo ih ostavljali ljubomornima zbog činjenice što su nam služili ili kao sparing-partneri uoči odlaska na neko veliko natjecanje ili kao prva proba novih snaga nakon povratka. Ovog puta situacija je nešto drugačija. Slovaci su bili u Južnoj Africi, mi nismo. Slovaci su danas face, ušli su među 16 najboljih na svijetu, a za razliku od nas prije osam godina, oni su Talijane i pobijedili i izbacili sa svjetske smotre.

Upoznali smo se tijekom lipnja s većinom slovačkih prezimena koja simpatično zvuče na hrvatskom jeziku gledajući televizijske prijenose iz Južne Afrike, pa nam danas Mucha, Zabavnik, Salata, Kucka ili Durica više i nisu tako smiješni. Vjerojatno i neko naše prezime na njihovom jeziku zvuči duhovito, kao što se, primjerice, Rumunji svaki put zahihoću kad čuju za Pulu. Kod njih, naime, ta riječ ne spada u zemljopis, nego u ljudsku anatomiju.

Slaven Bilić svoje će trupe prvi put okupiti nakon tri mjeseca i posljednji put ih testirati uoči početka novog kvalifikacijskog ciklusa. Ciklusa u kojemu ni Bilić, ni Hrvatska, nemaju pravo na kiks, jer blagoslov koji nam je udijelio ples Uefinih kuglica jednostavno se mora pretočiti u siguran i uvjerljiv plasman u Poljsku i Ukrajinu, bez velikog stresa u narednom dvogodišnjem razdoblju.

Naravno, ne smije se upasti u zamku podcjenjivanja kojemu smo često skloni, jer Grci, Izraelci, Latvijci, Gruzijci i Maltežani neće se pobijediti sami od sebe. Upravo je Južna Afrika pokazala kako su razlike među kvalitativnim razredima sve manje i sve tanje i da danas svaki iole školovan trener zna postaviti bunker kojeg teško probijaju i Messi i Ronaldo.

Priča o podcjenjivanju više se odnosi na navijače i kompletan auditorij, nego na igrače i stručni stožer koji sigurno neće upasti u zamku razmišljanja "lako ćemo". Previše smo toga izgubili u prošlim kvalifikacijama i previše toga stoji na stolu s početkom ovih kvalifikacija da bi se Bilić i društvo niti sekundu smjeli opustiti i zapustiti. No, auditorij je onaj koji bi trebao imati strpljenja i razumijevanja da se u današnjem nogometu niti jednom protivniku ne može krcati mreža kako nam se prohtje i prije svega gledati rezultat, pobjede, bodove umjesto seciranja svakog dvoboja tijekom 90 minuta i traženja minuseva i nepotrebnih problema unutar momčadi kako bi se našla zamjerka činjenici što smo "pobijedili samo s 1:0".

Je li nam reprezentacija jača ili slabija u odnosu na prošli kvalifikacijski ciklus? Teško je izvagati. Nemamo više Roberta Kovača i Križanca, ali ostali su igrači godinu iskusniji i bolji. U napadu imamo "slatke brige" i rješenja kakva ima malo europskih, pa i svjetskih reprezentacija. Vezni red također obiluje kvalitetom kojom se može nadigrati i probiti bilo koja europska obrana, a zabrinutost izaziva tek tanka obrana u kojoj će se vjerojatno već u Bratislavi promovirati Ćorluka i Šimunić kao udarni stoperski tandem. Igrači koji su do jučer "čuvali aut-liniju" nameću se kao logičan izbor u situaciji dok se čeka Lovrena, Vidu ili Maloču da dovoljno sazriju kako bi im se na duži period prepustio prostor ispred vratara.

Ovog ljeta u orbitu je iskočilo još jedno zanimljivo ime, riječ je o kapetanu naše U-19 momčadi Renatu Keliću, čiji će se razvoj u češkom Liberecu pratiti iznimno pažljivo. Mladi Vinkovčanin je najavio potencijal baš na mjestu na kojemu nam hitno treba "svježa krv", no na njega se u kontekstu A reprezentacije može računati tek u ciklusu kvalifikacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014.

Problem s vratarima i postoji i ne postoji, jer se do jeseni i početka kvalifikacija očekuje i da će Pletikosa konačno riješiti prijelaz i status prvog vratara u Tottenhamu, Runje ima veliki ugled u Lensu, a Subašić će vjerojatno dohvatiti izgubljenu sigurnost na Hajdukovim vratima. Glede mlađih snaga svi puno očekujemo od Mateja Delača, no njega Chelsea tek treba usmjeriti na pravo mjesto gdje će napraviti korak naprijed u odnosu na Zaprešić. Bila bi šteta da se Marijan Antolović zagubi i padne u zaborav, nadajmo se da će se izboriti za startnu "jedinicu" na vratima varšavske Legije jer je i on pokazao da bi mogao biti zanimljivo rješenje za budućnost.

Ovog ljeta oči su nam više bile uperene u mlade reprezentacije nego u seniorsku, pa smo svi zadovoljno trljali ruke zbog ulaska naših juniora u polufinale Europskog prvenstva u Francuskoj. Slične dosege očekujemo i od mladih reprezentativaca koji bi trebali materijalizirati svoju prednost pred Slovacima i Srbima, jer i u toj generaciji ima nekoliko zanimljivih igrača koji bi vrlo skoro mogli zakucati na vrata Bilićeve momčadi.

Često ćemo bacati pogled prema dvojici naših plemenitih veznjaka u Bundesligašima, Mato Jajalo bi pod Soldinom paskom u Kölnu mogao izrasti u vrlo dobrog igrača, a od Ive Iličevića se na povratku u bundesligašku elitu s Kaiserslauternom očekuje da svojim talentom i trkačkim sposobnostima konačno prisili Bilića da ga pozove pod stijeg. Nastavi li se razvijati dosadašnjim ritmom, vjerojatno nećemo dugo čekati ni na prvu pozivnicu Ivanu Perišiću među najbolje, a držat ćemo palčeve i Zvonku Pamiću da se izbori za mjesto pod suncem u Freiburgu, kako bismo dobili još jednog "razbijača" u veznom redu za budućnost.

Bilić i Hrvatska već u Bratislavi zapravo započinju novi ciklus, koji će već u rujnu pokazati čekaju li nas dvije godine muke i tlake ili će to biti dvije godine koje ćemo iskoristiti za sijanje sjemena koje će nam osigurati plodnu žetvu od koje ćemo se hraniti u godinama koje su pred nama.