Srušilo se sve?

Pročitajte još jednom posljednju rečenicu uvoda. Po prvi put nismo otišli na Svjetsko prvenstvo. A nismo ni Brazil, ni Njemačka, ni Španjolska. Ni Engleska, koja nas je tako spremno dočekala "na volej", nakon što smo mi njima prije dvije godine priredili još veću tragediju. Ne vjerujete? Mi ćemo zbog neodlaska u Južnu Afriku izgubiti milijune, njihovi su se gubici brojali u stotinama. Milijuna dakako.

I eto, dogodi se hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji da se spotakne, da plati danak prokletim Fifinim kuglicama koje nam nisu dozvolile da barem koju godinu uživamo u "onom" Wembleyu, nevjerojatnom kolopletu ozljeda, vratnica i loše sreće. I kao i obično, kao gljive poslije kiše izroniše svi oni koji su "sve znali" i "sve predvidjeli" i katastrofičnim tonovima bojaju sadašnjost i budućnost hrvatske reprezentacije i nogometa općenito. Ništa novo.

Kad odradimo još tu formalnost u Kazahstanu i stavimo točku na dvociklusni opus izbornika Slavena Bilića i njegovog stožera, opet će se sazivati okrugli stolovi, o nogometu će se pričati u Otvorenom, a svi oni koji imaju blagoslov javne riječi podastrijet će nam svoje više ili manje kvalificirano mišljenje s radnim naslovom "Zašto smo popušili". I to je najteži dio svega što nas čeka ove duge i hladne zime na kakvu nismo navikli. Zime koja kaže da ćemo po prvi put nakon 10 godina novu utakmicu za bodove čekati gotovo godinu dana. Ima ih koji su se na to navikli. Mi nismo. Što ćemo, pobogu, raditi ovih godinu dana?

Što nam se to dogodilo? Ništa posebno. Nismo pobijedili ni jednog od dva protivnika koji će kvalifikacije završiti ispred nas i tu cijela priča prestaje. To što smo Englezima naletjeli kao ovca u klaonicu, a Ukrajincima u 180 minuta pogađali vratnice umjesto mreže živjet će u našim sjećanjima još poneki mjesec. Bile su ovo definitivno jedne od naših najlošijih kvalifikacija, uz bok onima nakon kojih smo propustili EP 2000. Dogodi se i takvo nešto. I nama i Šveđanima i Česima i Turcima i Belgijcima i Škotima. Pa i Englezima, sjećate se?

Bilić je griješio, imao je dvojbenih odluka, čudnih pozivnica i nejasnih taktičkih poteza kao i svaki drugi trener/čovjek na svijetu. Većinu je i priznao. I upravo zbog toga je i dalje najomiljeniji dio te reprezentacije i ni jedan zvižduk na njegovu adresu nije upućen ni na jednoj utakmici. Ljude je teško prevariti. Bilić bi trebao ostati.

Nažalost, čini se da neće. Kako sad stvari stoje, od četvrtka će krenuti bjesomučna borba, guranje i samoreklama sa svih strana za nasljednika onoga što će Bilić ostaviti. Danas je hrvatska reprezentacija itekako poželjna "udavača" za sve trenere koji o sebi imaju visoko mišljenje (a koji to nema?), za razliku od vremena kad smo se vratili sa SP u Njemačkoj, kad se javilo malo onih koji su imali muda i konkretna rješenja za "novu Hrvatsku". Bilić ih je imao i osmislio je jezgru momčadi za naredna 2-3 ciklusa. Dok su drugi teoretizirali, on je redom ubacivao u vatru razne Ćorluke, Modriće, Eduarde, Petriće. Vjerovao im i od njih stvorio okosnicu reprezentacije koja će se i u narednom ciklusu boriti za izlazak na veliku scenu.

Ono što Bilić neće priznati ipak se ne može negirati. Disciplina je popustila, neki su se igrači previše opustili i zaboravili koliko je narod osjetljiv na sve što se događa u njegovoj "najdražoj momčadi". Koliko god to pokušali "prebojati", vidjeti hrvatskog reprezentativca u hrvatskoj trenerci kako tetura ispred hotela i na "četiri noge" ulazi uz pomoć suigrača ili slušati nagađanja o tome jesu li se dvojica suigrača posvađala, potukla ili urotila protiv trećeg - sramota je za instituciju kakva je hrvatska nogometna reprezentacija. Ta slika u trenucima kad je nacija doživjela šok da nakon 10 godina Hrvatska neće ići na veliko natjecanje, samo je generirala dodatni "gnjoj" i razdor između dosad nedjeljivog tkiva - igrača i navijača.

Nema ni zrna sumnje da je odlazak kapetana Nike Kovača bio težak udarac za ovu momčad. "Poglavica" je držao pet, a ne četiri kuta svlačionice, bio je "trener uz trenera", a "stariji brat" je bio svima, ne samo Robertu. Kolika je rupa ostala njegovim odlaskom vidi se iz situacije u kojoj smo godinu dana nakon njegova oproštaja. Darijo Srna morat će "doraditi" svoje kapetanske vještine ako u narednom ciklusu želimo biti uspješniji.

U konačnici priče, Hrvatska će pauzirati jedno veliko natjecanje, "samohrana majka" (autorsko pravo Vlatka Markovića) će izgubiti nešto novca kojim se predsjednik tako gorljivo hvali, a Eduardo da Silva će nesretno propustiti i svoje treće veliko natjecanje. Međutim, hrvatska reprezentacija ima i kostur i širinu, i mladost i iskustvo i ne zahtijeva nikakve "šokantne rezove" uoči nastavka svog života. Mirovinu bi eventualno mogli dočekati Robert Kovač i Jurić, a gotovo svi ostali ili su u zenitu svojih karijera ili u njega tek trebaju ući za koju godinu. Baš kao i Slaven Bilić.

Nikakve ostavke ni katastrofični scenariji ne trebaju hrvatskoj reprezentaciji nakon ovih kvalifikacija. Onaj koji bi trebao otići ionako nema veze s ovim neuspjehom, kao što nije imao veze ni s uspjesima. On mora otići iz posve drugih razloga koje već i ptice na grani cvrkuću. Onaj tko najveći dio svog mandata provodi u roamingu, a sve domaće probleme koji se godinama gomilaju rješava kultnom rečenicom "nema nikih problema".

Srušilo se sve? Naravno da nije. Dodir realnosti potreban je svakome s vremena na vrijeme. Katastrofični scenariji služit će narednih tjedana i mjeseci samo kako bi se podigle tiraže i privuklo ljude da klikaju. A katastrofe nema ni pod razno. Zapeli smo za prepreku koju nismo vidjeli i "poljubili zemlju". Sad se treba dignuti, otresti prašinu s finog odijela i opet krenuti tamo gdje smo se naučili biti. Poljska i Ukrajina doći će prije nego što mislimo.