Tko bi gori...

S jedne strane, tužno je bilo gledati slavlje Britanaca zbog ulaska u Svjetsku skupinu Davis Cupa. S druge, bilo je simpatično vidjeti koliko nas se ti moćni Britanci plaše, čak i u situaciji kad nema ni jednog od naših vodećih igrača i s kolikom su eksplozijom radosti dočekali svaki bod i konačnu pobjedu. Moćna Hrvatska. Velika teniska nacija. Takvom nas očito puno više doživljavaju stranci, nego mi sami.

Manje od dvije godine nakon što je cijela država s ponosom slavila pobjedu u Davis Cupu, sve se raspalo kao kula od jeftinih karata. Teniska momčad postala je mjesto svađa, prepirki, ucjena, loših vibracija. Umjesto da na briljantnim i čvrstim temeljima izgradimo neoborivi teniski toranj, nama se dogodilo suprotno. Već i sami temelj počeli smo "štemati" i prije nego što se sav šampanjac popio.

Još na putu do Bratislave počele su "dobronamjerne sugestije" kako bi "Ivanišević trebao preuzeti mjesto izbornika od Pilića". Bez ikakvog razloga tjeralo se najvećeg svjetskog Davis Cup trenera u povijesti, što je Pilića uvrijedilo. Praktično bez ikakvog razloga guralo ga se u "staro željezo". Istovremeno, uspio se uvrijediti i Ivanišević, pa su hrvatski teniski fotelja-majstori od "slatkih briga" s dvojicom vrhunskih Davis Cup kapetana uspjeli potjerati - obojicu.

Predsjednik Saveza Radimir Čačić rado se naslikavao sa "salatarom", primao čestitke svojih političkih i gospodarskih uvlakača, a istovremeno svojim izjavama, nepoznavanjem teniske materije i uopće ljudi kojima "zapovijeda" potaknuo urušavanje međuljudskih odnosa i kompletne situacije u Davis Cup reprezentaciji.

Od cijele Davis Cup priče, u ovaj 21 mjesec ostala je tek šampionska osovina Ljubičić - Ančić, koja je sve ostale nosila na leđima do podizanja "salatare". I Ivaniševića i Pilića i Čačića i Karlovića i sve ostale koji su se "ogrebali" o taj uspjeh. Naravno da nema spora o manjem ili višem djeliću zasluga i svakoga od spomenutih, ali Ljubo i Mario su jedini koji su iz cijele priče izašli uzdignuta čela i čista obraza.

Samo njih dvojica nikad nisu postavljali nikakve uvjete. Samo su njih dvojica uvijek na prvo mjesto stavljali interes reprezentacije, a ne osobni. Čak i kad su bili ozlijeđeni, čak i kad su bili bolesni.

Dok se Pilić može donekle i opravdati činjenicom kako su ga bez ikakvog razloga gurali u prijevremenu mirovinu, Ivanišević je u cijeloj priči ispao "uvrijeđena zvijezda" i navukao određene antipatije javnosti. Ne zbog svađe s Pilićem, niti zbog Čačića, već isključivo zbog Ljubičića i Ančića. Zbog momaka koji nisu zaslužili da ih se napusti.

Goran jako dobro zna što to znači biti sam u Davis Cup reprezentaciji, vući i sebe i momčad i cijelu reprezentaciju i zato je morao drugačije riješiti cijelu priču. Čak i ako je bio uvrijeđen. Jedan od najvećih i najpopularnijih hrvatskih sportaša u povijesti hrvatskoj je javnosti barem dugovao iskrenu i otvorenu priču i objašnjenje. Jer njegovo ime nije zaslužilo takvo provlačenje po blatu.

Najbolje u cijeloj situaciji je da nema nikakvog mjesta panici. Hrvatska i dalje ima dovoljno snage za povratak u Davis Cup elitu, a nije ni prva, ni posljednja teniska sila koja je osvajala, ispadala i vraćala se. Ivanišević je vukao u svoje vrijeme, Ljubičić u svoje, vrijeme je za Marija Ančića - koji je na to itekako spreman i željan. I sposoban.

Prolaznici poput Čačića ili Karlovića ionako ne pišu sportsku povijest, bez obzira što imaju sliku pored osvojene hrvatske "salatare". Nažalost, hrvatski se tenis u posljednji 21 mjesec više bavio njima i njima sličnima, nego onima koji su to zaslužili.