Tko im je ukrao Božić?

Željko Pavličević raširenih je ruku prošle sezone dočekan u Trnskom. Kako je malo "uranio" s povratkom iz Japana, umjesto na lijevu stigao je na desnu obalu Save. Osvojio Kup Krešimira Ćosića, projektirao "hrvatski proizvod" za novu sezonu i snagom svojih klupskih lobista dobio prigodu pokazati kolika je realna snaga prosječne hrvatske klupske košarke danas. Bez stranaca, bez velikih ugovora.

Nažalost, odgovor koji smo dobili nije ono što smo željeli čuti. 12 Zagrebovih Hrvata teško se nosi s bilo kojim protivnikom iz regionalnog natjecanja, a do trenutka pisanja ovih redaka samo su dvaput u 13 kola uspjeli izbjeći poraz. Iako u svojim redovima ima možda i najperspektivnijeg igrača regionalne lige Antu Tomića, Pavličević oko njega nije uspio složiti pobjedničku kemiju.

Zašto? Prije svega zbog toga što nema razigravača koji bi znao iskoristiti sve vrline koje 216 centimetara visoki Dubrovčanin posjeduje. Drugi razlog je i što nije pronašao pravu taktiku kojom bi izvukao najviše iz Zagrebove nedvojbeno zanimljive "igračke ruže". Ne samo iz Ante Tomića, nego iz cijele momčadi.

Pavličević i neki njegovi prethodnici u odnosu prema Tomiću upali su u zamku u koju su se ulovili Pepsi Božić i Josip Sesar. Igraču Tomićevih kapaciteta treba pokloniti dužnu pažnju, no bez ozbiljne i organizirane igre cijele momčadi, ni Tomićev razvoj neće biti pravilan. Tomić je napadački značajno napredovao, no njegova obrambena igra nije ni izbliza na razini talenta kojeg iskazuje u drugim elementima. Srećom, za obranu ne treba talenat. Samo volja i rad.

Slobodan Subotić službeno je otišao zbog financija, no neslužbeno to i nije bio jedini, čak ni najveći razlog. Piksijev ego nije uspio prožvakati ružne i tužne grafite koji su se periodično pojavljivali na zidovima oko dvorane na Gripama. Tijekom dvogodišnje rezultatske renesanse koju je potpisao na Gripama, Subotić si je priskrbio neku čudnu grupu oponenata, koji su se po prvi put u povijesti kluba oglašavali grafitima.

Što se momčadi tiče, u ruke svom mladom nasljedniku ostavio je materijal koji će teško ispuniti neke veće ambicije. Vjerojatno i u tome leži značajan dio Subotićeva odlaska, jer mu je zacijelo dosadilo "gurati kamen uzbrdo" i bez obzira na dobar otpor i želju igrača - uredno potpisivati poraze od 6-7 prvoplasiranih momčadi NLB lige.

U dvije godine njegova mandata, od uglednijih regionalnih protivnika Split CO je uspijevao pobjeđivati samo Union Olimpiju i Cibonu u prvenstvu. Ove godine izgubili su baš sve utakmice od protivnika koji su iznad njih na ljestvici. Štoviše - ni u jednoj od njih nisu bili ni blizu uspjeha. Partizan -10, Crvena zvezda -12, Cibona -15, Zadar -14, Budućnost -17. To je Subotića sigurno puno više "grizlo" nego financijska kriza.

Aleksandar Petrović pao je kao žrtva vlastitog "života na rubu incidenta". U košarkšakom Zadru to je filozofija uspjeha, no Aco je ipak platio cijenu nagomilanih stručnih pogreška i poraza koji su proizašli iz njegove košarkaške filozofije. Taktika građena isključivo na šutu uvijek je dvosjekli mač. Kad te ide - melješ protivnika. Kad ne ide - imaš problema baš sa svakim.

Aco je zapravo prihvatio tradicionalne zadarske košarkaške postulate, koji se temelje na agresivnosti, brzoj tranziciji i - "pištoljiranju". To je možda prolazilo u nekim davnim vremenima, ali u današnjoj košarci jedna isključiva košarkaška filozofija rijetko donosi ploda. Aco je sve podredio vanjskim igračima i vanjskom šutu, pritom posve zanemarivši "lagane poene" i igru leđima košu. Gečevski i Tome Ružić pretvorili su se iz centara u šutere, a snažni i gužve u reketu željni Macura podređen je zato što - nema šut. Umjesto da ga se iskoristi za stvari koje ima i može, a Zadru nedostaju.

Zadru već godinama nedostaje stožerni igrač reketa. Čovjek koji zabrinjava svakog protivničkog trenera kad dobije loptu leđima okrenut košu, čovjek koji svojom pojavom tjera protivničke braniče od koša. Ćosić, Petranović, Vranković, Šarlija, Kovačić, možda čak i Lalić. Aco je svog jedinog gorostasa pretvorio u igrača koji je četvrti po broju upućenih trica u momčadi.

Spiker, Piksi i Aco prošlost su tri velika hrvatska košarkaška kluba. Sadašnjost i barem bliska budućnost su Denis Bajramović, Teo Čizmić i Denis Pleslić. Mogu li učenici popraviti ono što nisu mogli njihovi učitelji? Je li pravo vrijeme za novu generaciju i nova stručna razmišljanja u hrvatskoj košarci? Sudac će kao i obično biti - rezultat.